Robert Roklicer: Pričam ti priču

Jedna draga ženica od koje svaki dan kupujem tisak i cigarete ima plaću (čak!) 3.200,00 kuna. U kiosku od 3 m2 prodaje novine, knjige, cigarete, plaća režije, fotokopira dokumente, puni mobitele, isplaćuje novac kao bankomat… još jedino čekam dan kada će početi prodavati ćevape u somunu i ispunjavati porezne prijave pa da „pošteno“ zaradi te tri hiljadarke

Robert Roklicer

Pa sad, dragi moj Ivo, pitam se ja ovako visok, lijep i zgodan, u kojoj si ti to državi živio posljednjih pet godina dok si njome „predsjedao“? Zar ti je tek sad palo na pamet da se obratiš javnosti s mišlju da, recimo, Vlada svoj posao kriminalno loše odrađuje? Je li ti netko tek ovih dana došapnuo da su političari bahati prema narodu? I kako to, da prije samih izbora, dođeš do zaključka da „državni sustav proizvodi nepravdu, nejednakost i kriminal“? No ono što me najviše zanima jest kako to misliš, kao što energično tvrdiš u programskom pismu, sve navedene probleme riješiti u nekoliko mjeseci, točnije u 2015. godini, a od 2009-te do danas nisi ni spolnim organom mrdnuo u rješavanju navedenih „tematskih“ pitanja? Jer do prije mjesec dana si tvrdio kako se nećeš miješati u rad Vlade, da nije to u tvojoj ovlasti, no odjednom ti Ustav više ne predstavlja nikakvu prepreku. Stoga me tvoje programsko pismo podsjeća na novokomponiranu hrvatsku političku uzrečicu „pričam ti priču, dok izbori ne prođu… a onda nastavljam raditi na štetu svih građana“.

Saznali smo, eto, i kolika ukupna mjesečna primanja ima stopostotni hrvatski ratni vojni invalid Đuro Glogoški. Licitira se brojkom od oko 25 tisuća kuna. Čitam na portalima a i slušam po ulici da je to previše novca. S obzirom kako u nas logika predstavlja apstraktnu pojavu, zamolit ću sve one bojovnike koji su ratovali po Frankfurtu ili u zagrebačkim podrumima od 1991. do 1995. da izračunaju svoja primanja, a napose privilegije (dodatke na primanja) koje bahato koriste zahvaljujući Glogoškom i njemu sličnima. Neka svi bivši i sadašnji političari, podobni kadrovi, uhljebljeni pizduni koji su 1991. podmićivali službenike Ureda za obranu da ih se ne pošalje u obranu Hrvatske, ispišu pred kamerama koliko se mjesečno odvaja iz državnog budžeta za njihova sranja koja svakodnevno proizvode.

Zašto Milanović, Sanader, Pusić, Mesić, Lesar, ali i ini drugi „glasnogovornici jednakosti“, ne progovore koliko su (ili koliko danas) troše poreznog novca na plaće i privilegije koje im je osigurao Glogoški, čovjek koji je doživotno osuđen na  invalidska kolica i tuđu pomoć? Zašto se ne mijenjaju s njim? Ili – još bolje – svatko onaj tko misli da je tri tisuće eura mirovine i naknade za liječničku pomoć preogroman iznos za one koji su dali svoje zdravlje i živote za obranu ove zemlje, neka se odu boriti u Siriju. Čuo sam da ISIL daje puno, puno veće ratne mirovine, i to u zlatnim polugama i galonima nafte. A ako poginu, ne gine im raj i hrpa raskalašenih djevica. Kud ćeš bolje, čovječe, od toga?

Ivica Todorić, zapravo istinski posjednik Hrvatske, nekrunisani kralj kojeg su davno instalirali HDZ-ovi aparatčiki, a kojemu se dosad niti jedna Vlada niti medij nisu usudili zamjeriti, u kioscima Tiska i Konzumima jedini ima pravo raspolagati na svepostojeće trgovačko-bankarsko-uslužne djelatnosti. Jedna draga ženica od koje svaki dan kupujem tisak i cigarete ima plaću (čak!) 3.200,00 kuna, ali ona za tu „pozamašnu“ plaću u kiosku od 3 m2,  uredno prodaje novine, knjige, cigarete, autobusne karte za sve gradove u RH, vrši plaćanje svih računa i režija, fotokopira dokumente, puni mobitele, prodaje kavu i sokove, ispunjava kompletne usluge bankomata (vrši isplate novca s bankovnih kartica)… još jedino čekam dan kada će početi prodavati ćevape u somunu i ispunjavati porezne prijave pa da „pošteno“ zaradi te tri hiljadarke.

Grof Slavko Linić, danas SDP-ov isprdak, u Rijeci drži prava na sva moguća profitabilna poduzeća koja se mahom pišu u vlasništvu rodbine, kumova i prijatelja. U Zagrebu, Osijeku i Splitu zadovoljio se tek s vlasništvom nad pokojim restoranom i Taxi Cammeom. On, koji je bahato pozatvarao ugostiteljske objekte u srcu turističke sezone jer je u blagajnama pronalazio nekoliko kuna viška od iznosa zabilježenog na fiskalnoj blagajni, nije slao žandare u kraljevstvo Ivice Todorića. Jer, ovo samo nagađam, imperij uvijek uzvraća udarac. A to Liniću nije potrebno. Stoga naslućujem da Slaveku ni policija ni tužilaštvo ne mogu ništa. Svi ga se iskonski plaše jer su, između ostalog, imali prilike vidjeti njegovu borilačku vještinu kad se u nekoliko navrata raspizdio u Saboru. Mislim da mu ni Mirko Filipović, udružen s Alfama, ne bi mogao ništa. I na koncu, što je s brojnim drugim ratnim profiterima kojima se stotine tisuća građana ponizno klanjaju, dok poginule i ranjene branitelje osuđuju za svoju „propast“?  O takvima (profiterima i inim govnarima) se ne piše, ne govori, ne misli – jer oni upravljaju našim životima i našom smrću.

Baš kao što smo 90-tih, usrani do grla zbog straha od najezde četnika, uzdizali osobe poput Glogoškog, danas s veseljem uzdižemo Todoriće, Liniće, Josipoviće…,  a nad stopostotnim ratnim vojnim invalidima se zgražamo jer – vidi vraga! – primaju jednaki mjesečni iznos kao i, primjerice, Stipe Mesić, osoba koja je učinila nepopravljivu štetu ugledu Hrvatske, čak i puno prije nego je dobio prvi amandman na Pantovčaku.

Šteta je da u Lijepoj našoj vlada ideja da se sporo pamti, a brzo zaboravlja. Valjda zato se još uvijek dijelimo na „partizane“,“ustaše“, “komunjare“ i “nacionaliste“. Stoga ću se na sljedećem popisu stanovništva izjasniti kao Kinez. Pa neka me zovu i Bruce Lee, samo nikako Slavko Linić. Iako, ruku na srce, obojica tjeraju strah u kosti.