Romano Bolković: INA se u socijalizmu pljačkala za račun KOS-a i Udbe. Za koga danas?

Romano Bolković piše o pljački stoljeća u INA-i. Kako se i za koga pljačkala u vrijeme komunizma, a za koga i kako danas.

“Da je svijest o mogućnosti raspada SFRJ imao i Josip Broz Tito ne dokazuju samo svjedočanstva raznih svjedoka, kao što je to u nas, pa i u mojim emisijama, potvrđivao Dule Bilandžić. Više od svega dokazuju to očigledne činjenice, a činjenica je da je svaka republika Science Fiction Republic of Jugoslovakia imala svoju – naftnu industriju. Naftnu industriju imali su u Jugoslaviji svi: od Slovenije do Makedonije.

Da, pa što?Ništa, osim što bez nafte nema ratovanja. U tom smislu SFRJ je bila gotovo konfederacija, a bilo bi tu i inih supripadajućih dokaza.Zadržimo se dakle sada samo na ovom: Hrvatska je imala INA-u.Što to danas znači, kad Hrvatska nema INA-u, a recimo unatoč prijateljskom objedu s PRH Orban nariče nad “Riječkom krpicom”, to ostavljam nekoj drugoj raspri.Važno je samo jedno: bez obzira na ovo “socijalistička”, Hrvatska je kao republika i prije devedesete i danas dakle imala naftnu industriju. Ta naftna industrija bila je od pamtivijeka poprište najrazličitijeg kriminala.

Ne znam, možda je to inherentno tom businessu. Možda je imanentno naravi državnog poslovanja naftom ili strateškog značaja naftnog biznisa za državu. Velim, ne znam je li to nužnost i je li tome tako i drugdje.No u Republici Hrvatskoj, i prije devedesete i poslije nje, oko INA-e i u INA-i uvijek je bilo skandala. Kuljiš recimo piše o notornom Santriću:

“U Luganu je bilo sjedište jugoslavenske Vojne obavještajne službe, preko kojega je Vojko Santrić, čuveni splitski udbaš, prodavao naftu zagrebačkoj INA-i. Santrićevom jahtom prekrštenom u “Malo vitra”, ovog je ljeta krstario po Jadranu Ivo Sanader. ”

Osamdesetih je INA bila u središtu skandala Gaži; citirajmo Nacional:

“Jer Pavle Gaži bio je republički ministar unutarnjih poslova 1983., upravo u vrijeme ubojstva odbjeglog direktora Ine Stjepana Đurekovića, zbog čega već nekoliko mjeseci u Münchenu traje suđenje bivšim čelnicima Službe državne sigurnosti Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću.

Kao razlog za to ubojstvo njemačka optužnica navodi da je Đureković trebao biti ključni svjedok koji je mogao raskrinkati ulogu Vanje Špiljka, sina Mike Špiljka, jednog od najviše rangiranih partijskih moćnika u Hrvatskoj te Miše Broza, sina Josipa Broza Tita, u kriminalnim aferama nabave nafte u Ini.

Istrage o tim aferama u Hrvatskoj je pokrenuo upravo Pavle Gaži, zbog čega ga je partijski vrh optužio da je sve montirao te je uklonjen sa svih dužnosti i izbačen iz partije.”

I tako bi se moglo sada nabrajati skandal do skandala, i uvijek bi u svemu tome ulogu imala država. Posljednji i prvi pokretač i uzrok bila bi država.  Santrić i ini Santrići imali su sasvim striktnu ulogu stvaranja crnih fondova za financiranje operacija o kojima ćemo malo toga doznati.

O Špiljku, Gažiju, Đurekoviću i inima još imanje, jer je Špiljkova ostavština ugrađena u temelje hrvatske državnosti kao krunica u Pelješki most. No, da ponovim: uvijek je tu bila na dijelu država, ma koliko pojedinci, kao u jednom tipu scenarija, zasjenili događaje. U ovoj aferi koja je nevjerojatna jer njeni akteri izgledaju gore od ekipe koja je krenula u Oz, nevjerojatno je upravo odsustvo države: već dva dana svi se zapravo pitaju a gdje je tu pečat, tj. a gdje je tu bila država?

Doduše, prethodno bismo mogli postaviti niz drugih pitanja koja imaju istu formu: a gdje je tu bio X?

Recimo, budući da ovo nije pranje novca i svatko tko o tome priča lupeta, namjerno ili ne, jer ovo je priprost seoski kriminal, toliko nevjerojatan da se cijela zemlja od muke smije taloženju stotina milijuna na računu dede koji je do te mjere ostario da se jedino još boji lešinara, koliko predosjeća kraj..

Pitanja su recimo:

– a gdje je tu bio X u banci u kojoj na račun umirovljenika sjedne prvo 12, pa 28, pa 64 ili – u dijakroniji, jer lova nije stigla odjednom, u jednoj uplati – neki određen iznos milijuna kuna, pa tako više puta a da nitko, ni X ni Y, ne reagira, iako to po zakonu itekako treba i mora!?;

– a gdje je tu bio bilo koji X u financijskim službama – Financijski inspektorat, npr. – ove države koje neovisno o nomenklaturi moraju nadzirati takve tijekove novca?;

– a gdje je tu neki X u INA-i, kojoj nije isprika da je ovo izveo trećeligaški diletant, jer kad bi se vodili tom logikom jedino je pitaje što rade oni na drugoj i na razini prve champions oil-lige, pa da nisu upravo u doba kolere, dakle Velike priče o plinu (vidi: Rusije, Ukrajina, Sjeverni tok 2 i LNG sve s ostalim geopolitičkim i drugim pikanterijama) obraćali pažnju o trgovini plinom, cijenama i sličnom pune dvije godina!?; itd. itd.

Ono što fascinira jest dvoje: imbecilnost počinitelja ovog kriminala i paslični idiotizam svih nadzornih instanci, od banke preko INA-e pa do Ministarstva financija, koji ne reagiraju na tako trivijalan i u finalno kretenski kriminal da bi u Gažijevo i Santrićevo doba malformaciju uočio poštar koji donosi mirovinu penzioneru milijunašu.

Čekaj… ne, ne, moja isprika: ono što još više fascinira jest da za razliku od tih slavnih vremena KOS-a, Santrića, Udbe, Gažija, Špiljaka mlađeg i starijeg i drugih Titana socijalističkog panteona, u ovoj ujdurmi država nema ama baš nikakvu, ali nikakvu korist.

Fascinantno je upravo to: INA je uvijek bila u središtu skandala čiji su akteri jamili za sebe, ali glavnina je koristi bila državna povlastica; danas trećeligaški subdirektor, njegov otac, komični poliveni polivač tj. šef HOK-a koji je uhićen, i neka tetka koju su priveli dok ljušti grašak, u vrijeme kad se cijeli svijet bavi cijenama plina – to je detalj na koji nitko, ili gotovo nitko ne obraća pažnju, a krajnje je zanimljiv: vrijeme radnje! – kupuje plin najjeftinije na svijetu, prodaje ga skupo, lovu pakira na dedin

račun, i kupuje vile koja je kulturno dobro.

Da gledam film takve radnje poslao bih scenarista i režisera u tri materine u petoj minuti, no, stvarnost je, i to je u nas konačni izvor onog čuđenja koje samo umjetnost može izazvati, jednostavnija od umjetnosti, i upravo zato što minimumom sredstava postiže maksimum efekta, hrvatska je zbilja performance. Ovo sa stvarnošću naime više nikakve veze nema. Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima sasvim je slučajna.

Gledano estetski, a to je temeljna perspektiva u kojoj moramo gledati cijeli ovaj slučaj, hrvatska je tragedija u tome što su njeni akteri u stvari komički likovi. Ovdje je nemoguće kazati čak ni onu čuvenu rečenicu: U hašekovskim kancelarijama nušićevski činovnici financirali su kreativne pokušaje šarlatana iz Iljifa i Petrova.

Ne, ovdašnji su šarlatani agelasti, lišeni duha i duhovitosti, i baš zato što su nesposobni za smijeh i jer ništa nije u njihovoj gluposti smiješno, sve je tako tragično, ma koliko u svojim postupcima bili komični.Na kraju, ipak se sve pretvara u horror, u užas. Jer… pokušajte vi.

To je kao s dopom. Da vam netko da kg koksa, pokušajte vi gram prodati na ulici. Isti čas će vas lokalni rajonski diler dodati nadležnom i eto ti murije. Ima tko to radi, naime, što vam je!

Epe to – pokušajte vi na svoj račun dodavati desetke tisuća eura, pa da vidimo koliko će tjedana to trajati prije no što vam na vrata zakucaju financi. Ima tko sve to gleda, kaj vam je!Jedini je problem cijele ove priče: a gdje je ta instanca X pune dvije godine? Jer, kao da od svog odsustva ima ikakve koristi”, zaključuje Romano Bolković.

Foto: pxll