Rušenje ministra financija Marića čista je destrukcija i nemoć oporbe

Nemamo bogzna kakvu vlast, ali oporba je katastrofa – to bi u najkraćem bio rezime naše političke stvarnosti. I ovu je ocjenu s racionalnog stanovišta nemoguće opovrgnuti.

Kompletna strategija oporbe predvođene SDP-om (uz asistenciju MOST-a, Živog zida, IDS-a, HSS-a i drugih) svodi se isključivo na destrukciju. Glavni i jedini cilj je rušenje vlasti, kako bi se potom zasjelo na kormilo “propale države” u kojoj “vladaju ustaštvo, nered, mito, korupcija” i sve druge moguće i nemoguće pošasti.

Ovi zloguki proroci koji ovih dana traže čak i revoluciju – dakle primjenu izvan-parlamentarnih metoda, što će reći nasilja, po ugledu na “Veliki Oktobar” (poput  Kreše Beljaka), nikako se ne mogu pomiriti s time da u ovoj vlasti (ma kakva ona bila) ima nekoliko sposobnih i stručnih ministara koji znaju što rade i iza kojih stoje rezultati.

Marić je poželjan ministar

I oni to otrpjeti ne mogu. Nikako ne mogu “progutati” kad bilo što u Hrvatskoj krene nabolje. I upravo je to najočitije kod ministra financija Zdravka Marića kojega bi svaka normalna zemlja poželjela za ministra financija.

Ministar Marić “kriv” je zato što je uspio konsolidirati državne financije i pokazati kako se iz gotovo nemoguće pozicije, kad si “pod ledom” stvari mogu okrenuti u pozitivnom smjeru.

Osjetili su to naši “dični” oporbenjaci, još prije godinu i pol, kad ih je uhvatila panika od uspjeha vlade “briselskog ćate” na gospodarskom i ekonomskom polju, pa se svim silama navalilo na ministra Marića preko kojega se ciljalo na Plenkovića. Bili smo svjedoci neuspješne operacije Marasa i družine (ojačanih “MOST-ovcima” i drugim prirepcima SDP-a) i one tragikomične maratonske sjednice Sabora na kojoj je Božo Petrov u fotelji predsjednika parlamenta sjedio (ako se ne varam) više od 20 sati – samo kako se ne bi na to mjesto uvalio netko drugi i poremetio mu plan smjenjivanja ministra financija.

Budući da je “Povjerenstvo za obračun s nepoćudnima s desnice” (kako bi ustvari trebao glasiti naziv tijela na čijem je čelu Nataša Novaković) ispalilo ćorak i nije uspjelo uhvatiti ministra Marića na krivoj nozi, pokušava ga se oblatiti zaobilaznim putem – preko člana obitelji koji radi u državnoj službi. U ovom slučaju, mediji su pronašli njegovu sestru koja u jednoj od agencija radi od 2010. godine i napredovanje ove žene u struci povezali s utjecajem ministra! Eureka!

Crnoja, Karamarko, Dalić ….

Kako je vidljivo, tu nema pravila i udarci ispod pojasa su uobičajeni kad su u pitanju politički ciljevi. Za kolateralne žrtve manje-više, ionako “cilj opravdava sredstvo”, zar ne?

Ova komedijaška predstava s pokušajem tobožnjeg utvrđivanja “sukoba interesa” ministra financija bila je samo nastavak ranijih operacija koje su se sastojale u planskom “odstrelu” ministara, jednog po jednog, kako bi se potom efektom domina urušila vlada, a bratija iz oporbe zajahala na vlast.

A sve je započelo još u vrijeme premijera Oreškovića s nesuđenim ministrom branitelja Mijom Crnojom koji je bio ministar s najkraćim mandatom na svijetu.

Pa se onda oštrica destrukcije usmjerila prema Tomislavu Karamarku. I opet grmljavina medija, atmosfera linča, zasjedanje “Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa” pod dirigentskom palicom Dalije Orešković kao izvršitelja naloga.

Karamarka su uspjeli “otpiliti”, dijelom i njegovom krivnjom, potom se krenulo na ministra kulture Hasanbegovića i tako dalje, sve do Dalićke, sad opet na Zdravka Marića. Nekad “ubodu” nekad ne, ali naši oporbenjaci “ljuti”, uporni su do bola.

Kako već rekoh, ovih dana najavljuju i uličnu revoluciju, ne posustaju u svojoj destrukciji. I nema sumnje kako bi je izveli. Samo nemaju s kime, niti za takvo što imaju muda (da se i ja poslužim ovom već izlizanom metaforom, nije možda pristojno, ali slikovito jeste).

Kao da zaboravljaju da smo još uvijek – barem formalno, po Ustavu i zakonima zemlja parlamentarne demokracije i da se smjena vlasti događa nakon slobodnih, demokratskih, višestranačkih izbora.

Natašino Povjerenstvo

Što god tko mislio o Vladi, Plenkoviću i današnjem trenutku u Hrvatskoj, ne može se opovrgnuti činjenica da je Zdravko Marić vrhunski financijski stručnjak koji je uspio napraviti ono o čemu su svi njegovi prethodnici od 1990. godine do danas mogli samo sanjati.

I zato ga sad treba progoniti dalje – putem nasljednice Dalije Orešković koja svoje zadaće odrađuje jednako politikantski, drsko, bezobrazno i namjenski kako je to činila njezina prethodnica.

Zar nije tragikomično kad “Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa” donese službeni zaključak kako onaj tko je bio predmetom sumnje “nije bio u sukobu interesa”, ali (ima ali, ima, itekako) je zato “izvršio povredu obnašanja javne dužnosti” (kako, čime, kada i u kojem obliku, ne pojašnjava se).

Najkraće – Natašino “Povjerenstvo” nije našlo nikakvoga prekršaja iz svoje nadležnosti, ali zato postoji “nešto drugo”, na čemu su izrekli negativno mišljenje o Zdravku Mariću, a što nema veze sa “sukobom interesa”!?

Sad će Nataša Novaković u suradnji sa svojim političkim mentorima i naredbodavcima vjerojatno proširiti ingerencije pa i sam naziv “Povjerenstva” i nazvati ga: “Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa i utvrđivanje povrede obnašanja javne dužnosti”.

Nadležnosti Povjerenstva

Pa kad se s “desnice” pojavi netko kod koga će se zaključiti da je “povrijedio” nešto što nije obuhvaćeno ni takvim (proširenim) ingerencijama, nema problema – opet će se proširiti njegova nadležnost i to naravno, može tako u nedogled. A Pravilnik o radu Povjerenstva? Ma, ne treba se zakona držati kao pijan plota (reče nekad davno J.B.Tito), sve se to uskladi poslije – pa vuk sit i ovce na broju.

Ako ministar Marić ode, on svakako izgubiti neće ništa. Vratit će svoj mir, a posao pronaći prije nego siđe s Markova trga, jer takvog stručnjaka treba svatko. Ali će Hrvatska izgubiti svakako.  No, koga briga za to? Marasa, Beljaka, Komadinu, Petrova, Grmoju, Anku Mrak-Taritaš, Pernara…!?

Živimo u zemlji u kojoj tjednik ‘Nacional’ i slični petparački žuti tabloidi u suradnji s obavještajnim podzemljem imaju većeg utjecaja na kadrovsku politiku Vlade i države nego Sabor i građani. To već poprima oblike društvene patologije i pretvara se u teatar apsurda. Zato nije ni čudo da nam mladi, pametni, sposobni, stručni i obrazovani ljudi bježe glavom bez obzira iz ovakve društvene klime.

Jedino što kod nas funkcionira bez greške i savršeno je cirkus koji se odvija na javnoj sceni.
Samo što je to već malo komu smiješno – za razliku od onoga što se događa pod pravim cirkuskim šatrama.

Zlatko Pinter