Početna euforija hrvatske suverenističke desnice od trenutka kada se pjevač Miroslav Škoro pojavio kao kandidat jednog televizijskog talk showa poznatog voditelja i njegovog skrivenog šefa, inače bivšeg savjetnika s Pantovčaka, čini se naglo je splasnula i sve je više pukotina u tom napumpanom projektu čija je jedina misija razbijanje desnog biračkog tijela za račun notornog Zorana Milanovića.
PIŠE: Kazimir Mikašek Kazo/ Foto:pxll
Predsjednički kandidat, pjevač Miroslav Škoro, od tog dana do danas, s nevjerojatnom je lakoćom davao kontroverzne izjave. O važnim svjetonazorskim pitanjima mijenjao je mišljenja po nekoliko puta, da bi svojim zadnjim izjavama potpuno promijenio svoj plan koji je prvotno komunicirao s javnošću.
No krenimo redom.
U svom prvom obraćanju javnosti s porukom koju je u kontroliranim uvjetima snimio za youtube kanal, obećao je „svom narodu“ da će ako postane predsjednik Hrvatske svojim prvim potezom „svoj narod“ pozvati na referendum na kojemu on želi promijeniti politički ustroj u Hrvatskoj na taj način da si omogući veće ovlasti nego što ih je imao čak i predsjednik Tuđman. To je bila prava bomba za javnost, analitičare, a osobito za sve političke stranke u Hrvatskoj.
U svom zadnjem obraćanju hrvatskoj javnosti kod poznatog novinara Bage Škoro se predomislio. Njegov prvi potez će ipak biti poziv na referendum o ovrhama, jer čini se da je ta „živozidovska“ populistička tema daleko atraktivnija od nemoguće misije mijenjanja Hrvatskog ustava iz pozicija predsjednika koji trenutno ima ovakve ovlasti kakve ima.
Naime, kojem bi to predsjedniku, ma ne znam kako se on zvao, parlamentarni zastupnici u Hrvatskom saboru dozvolili takve političke akrobacije i iluzije. Kome bi to dozvolio Ustavni sud Republike Hrvatske?
Možda bi Škoro to i mogao provesti kada bi Tuđmanovskom većinom od 70% dobio predsjedničke izbore, no realnost je ovih njegovih 17% na kojima je zabetoniran već dva mjeseca s trendom pada popularnost i s trendom rasta Mislava Kolakušića koji mu prijeti preuzeti treće mjesto.
Čini se da je pjevač Škoro namirisao da mu za vratom puše sudac Mislav Kolakušića čija je tema od prve sekunde njegovog političkog angažmana bila upravo vezana za ovrhe, korupciju i reformu pravosuđa. U istom intervjuu poznatom TV novinaru Bagi Škoro se prikazuje u novom svjetlu, prikazuje se kao ogorčeni borac protiv dvije velike stranke koje se dominantno mijenjaju na vladajućim pozicijama. Jedna od njih je po Škori najodgovornija, a to je normalno HDZ.
Plenkovićev HDZ ipak nije onaj HDZ Ive Sanadera bez kojega Škoro nikada ne bi bio ni planetarno popularan pjevač ni navodno uspješan gospodarstvenik. Kako bi dokazao svoju vjerodostojnost Škoro se diči primjerom svog napuštanja Hrvatskog sabora, odustajanja od saborskog mandata i vraćanja tog mandata HDZ-u. Razlog odustajanja od časnog saborskog mandata objasnio je jednostavno. Nakon osam mjeseci dizanja ruke za zakone i odluka protiv kojih je duboko bio, odlučio je s tim prekinuti, jer to više nije dozvoljavala njegova savjest.
Prvo pitanje koje se ovdje postavlja je zašto je uopće dizao 8 mjeseci ruku za nešto protivno vlastitoj savjesti, zašto tada 2008. nije tražio ispisnicu iz članstva u HDZ-u nego tek u srpnju mjesecu 2012. nakon što je Karamarko preuzeo HDZ? Ali najvažnije je pitanje zapravo govori li Škoro istinu o pravim razlozima napuštanja Hrvatskog sabora?
Naravno, ne govori istinu. Naime Škoru je iz Hrvatskog sabora izbacio Ivo Sanader kaznivši ga na taj način zbog Škorinog poraza od Ante Đapića na izborima za gradonačelnika Osijeka. Miroslav Škoro je bio projekt Ive Sanadera, Gorana Radmana i tadašnjeg HRT-a.
Prvo su od njega napravili planetarno popularnog pjevača, silno se obogatio na tri domoljubne pjesme zbog kojih je nacija pala na trepavice, zatim su ga kao člana HDZ-a, kao rođenog Osječana, pažljivo pripremali za pobjedu na izborima za gradonačelnika Osijeka. To je za Sanadera bio kapitalan projekt, jer poznato je koliko je HDZ pridavao važnosti osvajanju Osijeka i Splita, osvajanju glavnog grada Slavonije i Baranje i glavnog grada Dalmacije.
Osvajanje ta dva velika grada u percepcijskom smislu uvijek je određivalo pobjednika lokalnih izbora u Hrvatskoj. Te 2008. godine to je Sanaderu bilo osobito važno, jer su već tada krenule njegove ozbiljne afere „satovi“, jer tada se već naslućivala svjetska recesija koja će pogoditi i Hrvatsku. Zbog toga je Sanaderu od kapitalnog značaja bila pobjeda pomno pripremljenog kandidata Miroslava Škore. Nije nevažno da je u tu Škorinu kampanju uložen silni trud i naravno novac oko kojega u pravilu uvijek ima nerazjašnjenih repova.
Koliko je Sanaderu bila važna pobjeda Škore u Osijeku govori i činjenica da je Sanader drugi dan nakon katastrofalnog poraza Škore od Ante Đapića pozvao Antu Đapića u svoj kabinet kako bi ga moralno, a možda i nemoralno nagovorio da mjesto gradonačelnika Osijeka prepusti Miroslavu Škori. Đapić je to rezolutno odbio, jer je nošen svojim političkim instinktom i vjerojatno drugim informacijama znao da je Sanader pod istragom, da je vrlo suspektan i da se bliži njegov politički kraj.
Događaji nakon toga pokazuju da je Đapić bio u pravu i umjesto da ide u „deal“ s takvim Sanaderom, on koalira sa SDP-om iz razloga da se ne mora ići na nove izbore. I sada se pojavljuju mediokriteti koji smatraju da je to Đapićev najveći grijeh. Oni žele kazati da je Đapić trebao sa Sanaderom, a da je napravio tako zajedno sa Sanaderom bi ga razvlačili kao najvećeg kriminalca.
Dakle Sanader je doživio težak poraz u Osijeku sa svojim slatkim i bogatim kandidatom Škorom u kojega je toliko uložio i Škoro je zbog toga morao napustiti Hrvatski sabor i vratiti svoj mandat HDZ-u. To je istina, ali možda ne cijela, jer kada bi istraživali do kraja vjerojatno bi i u tom slučaju pronašli još puno zanimljivih detalja koji čine cjelinu.
Postavlja se opravdano pitanje, kako to da Škori nije smetao Sanaderov HDZ i HDZ Jadranke Kosor, kako to da mu je smetao Karamarkov HDZ i kako to da mu danas smeta Plenkovićev HDZ pa se populistički predstavlja hrvatskoj javnosti kao anti sistemski kandidat?
Na Škorinu suspektnu vjerodostojnost, u emisiji Poligraf HR-a, nakačio se i njegov šef stožera Mijić koji se predstavlja kao pravovjerni praktični katolik, a zapravo govori neistine. Mijić tvrdi da Škoro i njegov stožer nikada nisu prljavo napadali predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović i da ne vode prljavu kampanju. A što ćemo onda s poznatom emisijom i poznatim voditeljem čije ime neću ni spomenuti, a koji je zapravo sa svojim šefom izmislio Škoru i postao njegov prvi malj prljave kampanje.
Hoće li se Mijić javno odreći emisije i čovjeka koji ga je prvi doveo u svoju emisiju, hoće li se Škoro javno odreći čovjeka koji ga je prvi ugostio i najavio njegovu kandidaturu? Jer, ako ono što snishodljivo radi ta emisija nije egzemplarni primjer prljave kampanja čovjeka koji je svojevremeno gorljivo zagovarao Kolindu Grabar Kitarović, pa je zbog toga u svoju emisiju doveo čak notornog ratnog zločinca Vojislava Šešelja, onda ne znam što može biti prljavije?
Škoro je ipak napredovao! Nakon izjave da ne zna što će s Titom, nakon izjave u kojoj izjednačava Tita i Tuđmana kao najveće sinove Hrvatskog zagorja, nakon lutanja o HOS-ovom pozdravu „Za dom spremni“ ipak je rekao nešta konkretno.
Danas on ne bi vratio Tita na Pantovčak već bi umjesto njega i umjesto Tesle na Pantovčak stavio bistu Blage Zadre.
No, gdje je Škoro bio da čuva leđa Blagi Zadri i je li ikada poslao iz SAD-makar i jedan dolar da se Blagi Zadri zapali svijeća na njegovom grobu? A gdje su bili „Zlatni dukati“ koji su proslavili Škoru njegovom ravnicom?
Zlatni dukati su 17. studenog, dan prije pada Vukovara otpjevali svoju epsku pjesmu “Vukovar” i tako su na pragu Vukovara, na prvoj crti tamburom branili Hrvatsku dok je Škoro pjevao na srpskom radiju „Čas“.
Danas svi pokazatelji ukazuju da je „Škorijada“ završena priča. Potpora Škori pada i čini se da je ona doživjela svoj klimaks koji mu ne garantira drugi krug predsjedničkih izbora. Vrlo brzo dogodit će se da će Mislav Kolakušić prestići Škoru i već sada možemo prognozirati njihov žestoki sraz i borbu za treću poziciju.
Kazimir Mikašek-Kazo
