Iskreno i bez trunke zluradosti, jako bih volio da gospodi s Markovog trga i Pantovčaka konačno „klikne“ u glavama i da dožive prosvjetljenje, kako bi već jednom shvatili u kakvom okruženju živimo i s kime imamo posla – prije svega kad su u pitanju naši istočni susjedi Srbi.
I moram odmah reći da po tom pitanju baš nisam optimist, iako bih jako, jako volio da se varam.
Ne znam ima li hrvatska Vlada analitiku koja se bavi okruženjem i analizira li kretanja u „regionu“, kao što ne znam bavi li se tim poslom tko na Pantovčaku. A trebali bi se baviti itekako. Isto tako ne znam što rade naše tajne službe. I znaju li ono što bi morale znati.
Jedino što pouzdano mogu zaključiti, jeste da od prosinca 1999. godine i smrti dr Franje Tuđmana na čelu države nemamo državnika niti Vladu doraslu situaciji. I to je činjenica koja se crno na bijelo može dokazati bez nekih velikih i dubokih analiza, jednostavnim nabrajanjem svih naših promašaja, lutanja i blamaža koje doživljavamo kao država – počevši od one sramotne 15-godišnje vladavine zlosretnog dvojca Mesić-Josipović koji je instituciju predsjednika države srozao na najniže moguće grane, do nedorečene i nekonzistentne vanjske politike, fatalne i fatalističke polarizacije društva, da ne govorimo o DORH-u i sudstvu, MUP-u i svim drugim slabim i neuralgičnim točkama kojima su obilježeni životi nasušni i svakodnevica naših građana.
U svemu tomu, odnosi prema Srbiji su posebna priča i tu je ponašanje našeg državnog vrha – uključujući i aktualnu predsjednicu, najblaže rečeno nelogično, infantilno, bedasto…i sad ću stati da sve ipak ostane u nekim granicama primjerenim javnoj komunikaciji.
Prije svega, nitko nikad hrvatskoj javnosti nije objasnio KOJI SU TO UVJETI POD KOJIMA SE SJELO ZA STOL SA SRBIJOM!
Sa Srbijom koja neprekidno, već više od 30 godina vodi specijalni rat protiv nas svim sredstvima!
Jesu li se oni odrekli svojih pretenzija na naš teritorij?
Naravno da nisu i to zna svatko tko (barem povremeno) prati što se događa kod njih na javnoj i medijskoj sceni. Oni i danas govore o „Krajini“ kao da je riječ o „privremeno okupiranoj srpskoj državi“ (mnogi je čak tako i zovu), imaju još uvijek „Vladu RSK u egzilu“ (koju svojski podržavaju sve njihove vlade od pada Miloševića do danas), otuda dolazi prljava i otrovna propaganda koja nas Hrvate prikazuje kao „najveće zločince u istoriji ljudskog roda“ i to je jedan opći trend kojemu je podlegao najveći dio javnosti i u Srbiji i u „Republici Srpskoj“!
Dopustili smo da se osude naši generali iz Herceg Bosne koji su branili i obranili BiH od agresije, a da u isto vrijeme šutimo kao zaliveni i ne smijemo reći istinu o toj GENOCIDNOJ TVOREVINI „Republici Srpskoj“ nastaloj na genocidu i etničkom čišćenju i istinskom udruženom zločinačkom pothvatu srpskih naci-fašista koji su haračili, ubijali, rušili, palili i pljačkali na 70% BiH i trećini Hrvatske!?
Kako bi oprali svoje krvave ruke i izokrenuli istinu, osmislili su Memorandum 2 (i to u vrijeme „demokratskog predsjednika“ Borisa Tadića, 2011/12. godine) i provode ga, a mi im u tomu pomažemo!
U Srbiji se pljuje na naše žrtve, današnju Hrvatsku poistovjećuje se sa „zločinačkom NDH“, na nju se svaljuje krivnja za „genocid nad krajinskim Srbima“ (a da se, dakako, ne spominje masovna zlodjela što su ih čitavih 5 godina prije „Oluje“ činili po Hrvatskoj), lažni mit o ustaškom Jasenovcu su napuhali do fantastičkih razmjera i kampanju u tom pravcu jednako prilježno i jednako agresivno vode njihovi političari iz državnog vrha, popovi, intelektualci, mediji…
Srbija tvrdi da „nije učestvovala u ratovima 90-ih godina“ a ima između 400 i 800 tisuća ratnih veterana, Srbija je zemlja u kojoj se najveći zločinci slave kao nacionalne veličine i heroji, Srbija je zemlja koja ima uvjerljivo najveći broj masovnih ratnih zločinaca po glavi stanovnika, Srbija je zemlja čija mafija spada u sam svjetski vrh (na što su posebno ponosni)...
Moglo bi se nabrajati u nedogled, ali čemu nabrajati i komu govoriti?
Dakako da ne možemo dizati kineski zid prema bilo kojem susjedu, ALI, ZA IME BOŽJE, MOŽEMO LI POSTAVITI IKAKAV MINIMUM UVJETA ZA DIJALOG SA SRBIJOM!?
Misli li tko možda da je ćosavi četnički vojvoda, ratni zločinac i politički otac Aleksandra Vučića, Vojislav Šešelj solo igrač i da bilo što radi na svoju ruku? Ako u Hrvatskoj takvih ima, onda su jako naivni, priglupi ili potpuno neobaviješteni, odnosno izgubljeni u vremenu i prostoru.
Gaženje hrvatske zastave u Narodnoj Skupštini u Beogradu samo je jedan u nizu skandala na koje Srbija jednostavno ne reagira. S najvišeg mjesta stižu čak i posredna opravdanja tog čina – od nekadašnjeg Šešeljevog potrčka Aleksandra Vučića koji relativizira primitivizam svog bivšeg šefa i idola riječima kako su i u vrijeme njegovog posjeta Hrvatskoj „gorele srpske zastave“.
Vučić naime, tvrdi kako je tog dana „u Zagrebu spaljeno nekoliko srpskih zastava“, izjednačavajući ono što se (navodno) događalo negdje na ulici (a što je načuo) s primitivnim skrnavljenjem simbola druge države u parlamentu i to od strane zastupnika tog tijela i tijekom državnog posjeta predstavnika te zemlje!?
Oni se nisu sramili ni kajali ni kad su u toj Skupštini ubijali naše zastupnike, a što prije shvatimo da o nama većina Srba misli isto što je mislila 1941. i 1991., tim bolje.
I DANAS SLAVE ZLOČIN PUNIŠE RAČIĆA KAO HEROJSKI I PATRIOTSKI ČIN!
Vučić nije ništa bolji od Šešelja (izuzmemo li glumačke sposobnosti) i ne pada mu napamet sukobiti se s njim. Ovome što se dogodilo u beogradskoj Skupštini slatko se smiju i Vučić i Vulin i Dačić i svi drugi. Najveći dio javnosti i medija likuje!
Velikosrpska naci-fašistička ideologija je ono što ih vezuje dublje i čvršće od bilo čega drugoga. A nje se nisu odrekli – čak ni na retoričkoj razini, reda radi! I kad to jednom shvatimo, mnoge će nam stvari biti jasnije.
Vučić se silom prilika pretvorio u „demokrata“ – dok ne dođe vrijeme i ne pokaže pravo lice. Tako je bilo i krajem osamdesetih, prije rata.
Njegov nekadašnji šef i idol Šešelj još uvijek je jedan od najpopularnijih političara u Srbiji i prava medijska zvijezda. I popularnost mu poslije osude za ratni zločin tamo može samo rasti. Gotovo da nema dana da ga neka od televizija ne ugosti. I s neskrivenim simpatijama se primaju njegove izjave kako će „ponoviti svoje ratne zločine“, ili kad kaže da bi „Rusi trebali baciti atomsku bombu na Engleze, tako da to ostrvo konačno potone i da bude mir“.
I to je svima jako smiješno, voditeljima Happy televizije Milomiru Mariću i Irini Vukotić, gledateljima…a koliko se vidi ni vlast nema ništa protiv toga, inače bi osuđeni ratni zločinac Šešelj već bio izbačen iz Skupštine, budući da mu je po sili zakona trebao prestati mandat po izricanju pravomoćne presude za ratni zločin i netko bi mu konačno začepio gubicu zbog govora mržnje i huškanja. A on to radi nesmetano, ima već više od 30 godina.
Na istoku ništa novo, reklo bi se…
A ni kod nas, na „zapadu“.
Zlatko Pinter
