Šešelj je devet godina bio član Hrvatskog filozofskog društva. Isključen je tek 1992.

Ratni zločinac Vojislav Šešelj titulu „četničkog vojvode“ dobio je na Vidovdan, 28. lipnja 1989. godine, upravo u vrijeme obilježavanja 600-obljetnice Kosovskog boja na Gazimestanu, od najstarijeg „vojvode“ (s pravom dodjele naslova) četničkog koljača iz Drugog svjetskog rata, popa Momčila Đujića koji je tada poručio kako će se i on vratiti kad Šešelj uzmogne „očistiti Srbiju sve do posljednjeg Židova, Albanca i Hrvata“.

U to vrijeme Šešelj je već šest godina punopravni član Hrvatskog društva filozofa i to ostaje sve do isključenja 1992. godine – unatoč tomu što su predsjednik HDF-a Gvozden Flego, Gajo Petrović i ostali jako dobro znali koga imaju u svojim redovima!

Neki od vodećih komunističkih „društveno angažiranih filozofa“ iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća okupljeni u tadašnje Hrvatsko društvo filozofa drugovali su i s danas pravosnažno osuđenim četničkim ratnim zločincem Vojislavom Šešeljem. I po svemu sudeći, ni malo im nije smetalo što u svojim redovima imaju četničkog vojvodu.

Naime, četnički ratni zločinac Vojislav Šešelj bio je član HDF-a od 1983. do 1992. godine, dakle, punih 9 godina. U Društvo je primljen na osobnu zamolbu i isključen tek 1992. godine, uz objašnjenje tadašnjeg predsjednika ove institucije Gvozdena Flege, da se do tada (1992.) „nije znalo što Šešelj zastupa i kakvi su njegovi stavovi“(!?) (Vidi: https://youtu.be/XNTajxRXfmo).

Naravno da je riječ (u najmanju ruku) o tragikomičnoj tvrdnji, jer cijeloj Hrvatskoj i bivšoj SFRJ je već od 1988/89. godine bilo itekako jasno što Šešelj zastupa i kako to kani ostvariti. On je to uostalom javno (i na sav glas, bez ikakvoga ustezanja) iznosio na mitinzima (od veljače 1989. godine i u sred Hrvatske – u Kninu, na Petrovoj Gori i drugdje), zagovarajući „Veliku Srbiju“, o tomu je pisao u istoimenom listu koji je javno (i pred TV kamerama raspačavao), a u ljeto 1989. godine već je bio i četnički vojvoda.

Titulu mu je dodijelio četnički zločinac iz Drugoga svjetskog rata i vođa zloglasne Dinarske divizije pop Momčilo Đujić (osobno odgovoran za smrt najmanje 1.500 osoba) što je sam Šešelj obznanio u vrijeme proslave 600-obljetnice Kosovskog boja, na srpski blagdan Vidovdan, 28. lipnja 1989. godine.

Tom prigodom Đujić mu je poručio da „izgna sve Hrvate, Albance i ostale strane elemente sa svetog srpskog tla“, uz obećanje kako će se i on vratiti ako Šešelj uspije „očistiti Srbiju sve do posljednjeg Židova, Albanca i Hrvata“. (Vidi: Philip J. Cohen, Drugi svjetski rat i suvremeni četnici. Njihov povijesno-politički kontinuitet i posljedice po stabilnost na Balkanu, Ceres, Zagreb, 1997.; str. 11.; istaknuo; Z.P.)

Zakletvu za četničkog vojvodu Šešelj je položio je 21. svibnja 1990. godine u nazočnosti Đujića i brojnih četničkih pristaša u hramu Svetog Save u Libertyville-u kod Chicaga (Vidi: https://www.youtube.com/watch?)

Iste godine, u studenome, u izbornoj kampanji za predsjednika Srbije nastupa na RTV Beograd kao četnički vojvoda i promovira svoj Srpski četnički pokret, uz tvrdnju kako je „četništvo duboko ukorenjeno u tradiciju srpskog naroda“.

I sve to Gvozden Flego, Gajo Petrović i ostali „uvaženi hrvatski filozofi“ nisu znali iako je o svemu brujala cijela tadašnja Jugoslavija!?

I ne samo da „nisu znali“, nego neki od njih i danas pokušavaju opravdati svoje nečasno djelovanje iz komunističkog razdoblja i „oprati“ i sebe i vojvodu Šešelja!

Tako nadobudni filozof opće prakse Gvozden Flego koji ni danas ne propušta nabaciti se blatom na sve što je pozitivno i afirmativno za hrvatski narod i državu, daje jedno stupidno „objašnjenje“ upravo tog fenomena – da je HDF u svojim redovima godinama imao četničkog ekstremista i (danas) osuđenog ratnog zločinca.

Upravo audio-vizualna snimka koju je 28. veljače 2017. godine objavio Glas Srbije info donosi među ostalim i izjavu za ludnicu druga Gvozdena Flege, u kojoj on odgovara na pitanje novinara upravo vezano za neblagovremeno izbacivanje četnika Šešelja iz HDF-a u vrijeme njegovog predsjedanja ovom organizacijom.

Vjerovali ili ne, Gvozden Flego (filozof „od formata“ i nekadašnji suborac Gaje Petrovića i Vojislava Šešelja u bitkama za „demokraciju“), kaže:

„Hrvatsko filozofsko društvo nije vrlo usko gledalo na filozofiju, u Hrvatskom filozofskom društvu je bilo i onih koji su se na teorijski način bavili društvom i ekonomijom, tako da je nevažno da li je on bio filozof, ali se zasigurno bavio teorijski odgovarajućim pitanjima društva i politike i takvima je bilo mjesta i među nama.” (Vidi: https://youtu.be /XNTajxRXfmo)

Ovdje dakle, doznajemo, da je svatko tko se bavio „na teorijski način društvom i ekonomijom“ mogao biti punopravnim članom HDF-a, te da je bilo potpuno „nevažno da li je on bio filozof“, a sve ovo bilo je rezultat toga što tadašnji HDF „nije vrlo usko gledao na filozofiju“.

Još jedna potvrda da je u skučenim i ideološki omeđenim boljševičkim mozgovima sve moguće – pa i to da se ne-sloboda prikaže kao sloboda, a ideološka indoktrinacija kao nešto što „širi vidike“ filozofskih teorija i potvrđuje „širinu“ ontološkog pristupa bitnim egzistencijalnim temama!

Onima koji se (možda) čude ovakvom pristupu „našeg“ Gvozdena, možda treba malo pojasniti ambijent u kojem je on formirao svoj nakaradni „filozofski“ pogled na svijet kojega danas brani iz petnih žila, unatoč svemu.

Možda bi se ukratko i sažeto moglo reći sljedeće.

Flego je kao i njegov nešto stariji i mnogo poznatiji kolega Gajo Petrović – guru čitavog jednog naraštaja „naših filozofa“, potekao iz ideološki omeđenog, indoktriniranog kruga partijskih filozofa čija je zadaća bila filozofiju upregnuti u partijski stroj.

I za to ne treba boljeg dokaza od analize onoga što su radili, govorili i zastupali 60-ih i 70-ih godina kao tzv. praksisovci, pravdajući svoje sluganstvo režimu smišljanjem „novih pravaca“ u filozofiji. Tako se njihov guru Gajo Petrović (u kojega se i danas kune sva ta bulumenta ljevičara, neokomunista, boljševika i kvaziliberala) zanosio bedastoćama poput „Mišljenja revolucije“ – u kojemu tobože pronalazi svrhu i cilj svoga „znanstvenog“ djelovanja.

Gajo je čini se, ipak (koliko god lucidan bio), izgubio iz vida jednu jedinu „sitnicu“: a to je da filozofija nije znanost koja se može strpati u bilo kakvu ladicu, omeđiti, ograničiti, odrediti ili uvjetovati ma kakvim ideološkim pogledom na svijet, pa makar i „revolucionarnim“ i da filozofija prestaje biti filozofijom onog trena kad počne robovati bilo kakvim klišejima i formama.

No, moguće je da je svoje „filozofske spoznaje“ proširio kao član SANU (u koju ulazi 1988. godine, u vrijeme kad Miloševićeva komunističko-četnička koalicija već „drma“ Srbijom i huška na rat protiv „vekovnih neprijatelja srpstva“), pa su „srpski koreni“ prevagnuli u odnosu na pripadnost „hrvatskom filozofskom krugu“ i teoriji „Mišljenja revolucije“ (koju, uzgred, ni sam nije znao objasniti).

Drug Gajo Petrović („hrvatski filozof“ srpskog podrijetla, vodeći praksisovac i tvorac „Mišljenja revolucije“), osim po inovacijama novih „filozofskih“ pravaca (s predumišljajem), ostao je zapamćen i po jednoj vrlo zanimljivoj izjavi koja bi mogla postati „zaštitnim znakom“ onog „filozofskog“ smjera kojega su zastupali on, Gvozden Flego, Milan Kangrga, Vojislav Šešelj i njima slični „filozofi“.

„Demokracija nas je dovela na rub građanskog rata“– reče i napisa „hrvatski filozof“ srpskih korijena i član SANU (Srpske akademije nauka i umetnosti u kojoj tada sjede arhitekti „Velike Srbije“) Gajo Petrović u vrijeme kad bivšom SFRJ već uvelike odzvanjaju ratne trube iz Miloševićevog i Šešeljevog tabora.

I što je logičnije, nego da tvorac „Mišljenja revolucije“, praksisovac i komunistički „demokrat“ i „filozof“ tog formata OPTUŽI DEMOKRACIJU ZA IZAZIVANJE RATA?

U toj jednoj jedinoj rečenici sadržana je sva „mudrost“, „filozofija“, „ontologija“ i pogled na svijet defektnih boljševičkih mozgova kojima su sloboda i demokracija opasnost – a ne ono što ih satire i guši.

Uvjeren sam da bi se i danas nekadašnji suborci za „demokraciju“ i „slobodu“ iz HDF-a (Šešelj, Kangrga, Petrović, Flego i njima slični) vrlo lako složili oko ovog načela „Mišljenja revolucije“… samo da nije pao Berlinski zid i da su na okupu, kao nekad, u stara dobra vremena, kad su „drmali“ hrvatskom „filozofijom“…i društvenom scenom.

Ne ponovilo se!

Zlatko Pinter/Foto:maxportal