SILAVA O. IVOŠ: Pomaže li ili šteti Plenković u kampanji Kolindi Grabar Kitarović

Kažu da se onaj koji gubi ima pravo ljutiti. No, to pravilo ne vrijedi i u politici. Naprotiv, ozbiljni i mudri političari i u pobjedi i u porazu, i u uspjehu i u razočaranju trebaju ostati ponizni i dostojanstveni. Po onoj narodnoj: „ U dobru se ne uzvisi, u zlu se ne ponizi.“

PIŠE: Silvana Oruč Ivoš

Ljutnja kod političara, pogotovo kada je popraćena s uvrjedama političkim suparnicima uvijek je znak slabosti i nedoraslosti u poslu kojim se bave. U politici se uvijek, bez iznimke, treba izdići iznad toga, kao i udaraca ispod pojasa.

To nije pošlo za rukom Andreju Plenkoviću, koji je ovih dana, kako bi u Dalmaciji rekli, izgubio busolu i počeo se gotovo „uličarski“ svađati s Miroslavom Škorom, ali i svima onima koji ga podupiru.

Nakon Škorina predizbornog skupa u dvorani Lisinski prošlu nedjelju, koji je javnost podsjetio na nekadašnje HDZ-ove skupove u toj dvorani, postalo je razvidno da Škoro cilja na Plenkovićem nezadovoljni dio članova i birača HDZ-a. Ne samo zbog jasnih poruka s kojima je izašao pred javnost već i zbog naglaska na predsjedniku HDZ-a i Vlade Plenkoviću, za kojeg je kazao kako se daleko odmaknuo od Tuđmanove ideje.

Škori je na skupu potporu dao HDZ-ovac i sin prvog hrvatskog predsjednika Stjepan Tuđman. Da bude gore, i Milanović, kojeg s Plenkovićem veže dugogodišnje poznanstvo iz Ministarstva vanjskih poslova, gdje su obojica započeli karijeru, nekoliko dana ranije izjavljuje kako četvrt stoljeća poznaje Plenkovića i zna da Plenković o Tuđmanu ima najgore moguće mišljenje, čak lošije nego on sam.

Doduše, pitanje je koliko Milanoviću treba vjerovati?!

Međutim, i sam se Plenković svojim političkim potezima pobrinuo za to da ga u HDZ-u doživljavaju kao čovjeka koji HDZ vidi i doživljava neusporedivo drugačije no njegov osnivač prvi hrvatski predsjednik dr. sc. Franjo Tuđman.

U govoru u prigodi dvadesete godišnjice smrti prvoga hrvatskog predsjednika, na svečanoj akademiji u Splitu, Plenković je, među ostalim, u pripremljenom govoru kazao, kako je Tuđman „drugu fazu pomirbe“ „odigrao s predstavnicima srpske manjine“ u Hrvatskoj, mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja. „I za to je imao snage“, kazao je Plenković.

Za pretpostaviti je da je Plenković ovom rečenicom htio na neki način opravdati svoju tijesnu suradnju s Pupovcem. No, i pomisao da može uspoređivati ta sva slučaja političke suradnje – upravo je tragikomična.

Kao prvo, Tuđman se odlučio na mirnu reintegraciju tek i nakon što je srpske agresore vojno porazio. I u trenutku kada su srbijanske vlasti u Beogradu bile krajnje svjesne činjenice da su vojno poražene, da njihova okupacija Hrvatske nije uspjela i da Hrvatska ima dostatno snage da ih na isti način istjera iz okupiranog Podunavlja.

S druge strane, Plenković u miru, isključivo zbog spašavanja vlastite fotelje, dopušta notornom Pupovcu, koji otvoreno provodi ratnohuškačku i velikosrpsku politiku, da ga „vrti oko malog prsta“.

Škorine poruke su očito dobrano iživcirale Plenkovića, a moguće je da se još više našao uvrijeđenim Škorinom tezom kako je glas za Grabar-Kitarović glas za Plenkovića pa iako za sebe voli reći da je europski političar, na potpuno se neprimjeren način obrušio na Škoru. Tako da je skup u Lisinskom nazvao parodijom na „Večernju školu“, te s visine poručio Škori da bolje pjeva no što govori.

Zaboravljajući pritom da „pjevač“ Škoro koji je doktor znanosti ima veće formalno obrazovanje nego „političar“ Plenković koji je magistar znanosti.

Međutim, izravnim ulaskom u „ring“ i niskim udarcima prema Škori, Plenković je najveću štetu nanio HDZ-ovoj kandidatkinji i aktualnoj predsjednici Grabar-Kitarović. I to iz više razloga. Plenković bi se kao daleko najnepopularniji čelnik HDZ-a trebao potpuno maknuti iz kampanje i ni na koji se način ne pojavljivati niti komentirati kandidatkinju HDZ-a.

Ako pak želi profitirati eventualnom ili vrlo vjerojatnom pobjedom Grabar-Kitarović, bilo bi mudrije da prihvati činjenicu kako je svojim brojnim potezima – od nametanja Istanbulske konvencije i Marakeškog sporazuma, grube manipulacije voljom građana oko referenduma, neprincipijelnim koalicijama s Pupovcem i HNS-om, za koje nije dobio mandat pa u konačnici do uhođenja članova po whatsapp grupama – razbjesnio bazu i simpatizere HDZ-a.

Da je tome tako, svjedoči najgori rezultat u povijesti HDZ-ovih izbora na ovogodišnjim izborima za Europski parlament u koje se Plenković, isto tako, osobno uključio. Nadalje, težak je poraz doživio i na izvanrednim izborima u Ličko-senjskoj županiji, iako je u pobjedu uložio gotovo sve. U prilog mu ne ide niti činjenica da ga HDZ-ovci sve češće javno kritiziraju što i nije bio slučaj s ranijim predsjednicima.

Teško da sam predsjednik stranke nije svjestan svog izrazito lošeg imidža u HDZ-u i u ukupnoj javnosti. Zato je pravo pitanje je li zaista riječ o političkom neiskustvu u kombinaciji s osobnom taštinom ili pak o skrivenoj namjeri da se aktualnoj predsjednici pomrse planovi!?

Silvana Oruč Ivoš