Ministarstvo znanosti i obrazovanja počekom ove školske godine, otkrio je Jutarnji list, zaboravilo je uplatiti novac za udžbenike za siromašnu djecu, a to su vjerojatno napravili tek nakon što je priča došla u medije.
PIŠE: Silvana Oruč Ivoš
Zbog te zaboravljivosti u ministarstvu Blaženke Divjak osam tisuća najsiromašnije djece u Hrvatskoj nije na vrijeme dobilo novac za knjige. Ministrica se ispričala i nastavila po svom. Jer nitko se nije sjetio njene zapovjedne odgovornosti.
Koji dan kasnije u Provjerenom Nove tv objavljena je potresna priča o bratu i sestri, Ružici i Marinku Markoviću, učenicima koji žive na sjevernom Velebitu, a koji dva dana tijekom tjedna ne mogu ići u srednju školu u Senj jer – nemaju prijevoz.
Doduše pored njihove kuće svakodnevno prolazi autobus u koji oni ne mogu ući zbog birokratskih prepreka. I taj je problem riješen zahvaljujući objavljenoj reportaži.
Portal Dnevno.hr ovih je dana objavio informaciju kako je prema podacima Centralnog obračuna plaća broj zaposlenih u državnim i javnim službama porastao za 680 novih ljudi.
Prema istim podacima troškovi za zaposlene na proračunu porasli su u prvih šest mjeseci ove godine za oko 774 milijuna kuna, konkretnije sada iznose oko 13,7 milijardi kuna, dok je godinu prije iznos bio 12,9 milijardi kuna.
Sva ta mašinerija zaposlenih u državnom i javnom sektoru nije dovoljna da tamo neki činovnik radi svoj posao i rješava probleme za koje je plaćen.
Ove dvije priče, koliko god bile nevezane, oslikavaju pravo stanje stvari u državi u kojoj ministrica obrazovanja i njen mentor Vrdoljak posvuda mašu eksperimentalnim programom u školama i informatizacijom, a nisu u stanju na vrijeme osigurati da siromašna djeca dobiju udžbenike.
Da me ne bi netko krivo shvatio, informatizacija je potrebna no ne tako da bude temelj obrazovanja nego njegov servis. Eksperimentalni program koji se početkom godine uveo u 74 osnovne škole zapravo je mačak u vreći. O njemu se zna malo, gotovo ništa. Iskušat će se na jednoj generaciji, pa što bude, bude.
Djeca uvijek mogu poslužiti kao pokusni kunići. Bilo bi dobro čuti koje je tijelo materijale po kojima se provodi eksperimentalni program – verificiralo?! I jesu li oni razlog zbog čega se na brzinu želi provući novi Zakon o udžbenicima koji bi takve materijale ozakonio?!
Zanimljiva je ta opterećenost informatizacijom koja se predstavlja kao svojevrsna kurikulna reforma. No, još su zanimljiviji troškovi koji se uz nju vežu. Na primjer, prema nekim dostupnim podatcima, udžbenici za sve razrede u 74 škole u kojima se provodi eksperimentalni program iznose oko 9 milijuna kuna.
Istodobno za iste te škole priručnici kojima se obrazlaže eksperimentalni program – iznose oko 80 milijuna kuna. U najmanju ruku, nevjerojatan nerazmjer. Inače, takve priručnike izdavačke su kuće uglavnom do sada dijelile besplatno nastavnicima i školama pa praktički nisu ovisili o državnom proračunu. Troškovi nabave računalne opreme još su puno nevjerojatnija i kompliciranija priča.
Pravo je pitanje što će nama taj skupocjeni i upitni projekt donijeti?
Bolje školstvo i za učenike i za nastavnike, neće. Nove troškove i zaradu za dobavljače koji će sudjelovati u tom projektu, vrlo vjerojatno. Pedagoški standardi ostat će na razini kakva je i bila. Istodobno mnogi će učenici i dalje pohađati škole koje se nalaze u lošem materijalnom stanju, mnogi od njih ne će imati topli obrok, prijevoz, knjige, itd.
Mnoge hrvatske škole ni danas nemaju onu osnovnu opremu koju bi trebale imati. No zato će svima biti puna usta toga kako je potrebno nabaviti tablete i drugu informatičku opremu.
Zanimljivo je i da je ministrica Divjak kojoj je kako je sama izjavila „tehnologija važnija od ideologije“ neprofesionalno odradila čak i nabavu informatičke opreme za uvođenje informatike te nabavu tableta za eksperimentalne škole.
Još je zanimljivije da je u „RTL Direktu“ kazala kako je pitanje koji su učitelji uopće koristili tablete? Pa čiji je posao naučiti ih? I kakva je to poruka učiteljima koji bi trebali biti najvažniji dio reforme?
Bavi li se ministrica statusom učitelja ili joj je jedini zadatak skupljati jeftine bodove za svoj političkog mentora Vrdoljaka.
Ono što ministrica Divjak kao da ne želi shvatiti jest to da obrazovanje među ostalim, ima ključnu zadaću u oblikovanju nacionalnog identiteta, a da kurikulna reforma ne bi trebala ići u smjeru koji će negirati taj nacionalni identitet. Obrazovanje treba djecu učiti razmišljati, povezivati, te upućivati na kapitalna materijalna i nematerijalna djela hrvatske i svjetske baštine.
Svaka članica EU odgovorna je za svoj obrazovni sustav, tako da izlike kako je nešto nametnuto ne drže vodu. Ministarstvo obrazovanja i ministrica Divjak partnere bi trebali tražiti u ljudima iz struke, nastavnicima, učenicima, pa i roditeljima. Trebali bi osluškivati poslodavce i potrebe na tržištu rada, a ne se pretvarati u ministarstvo informatizacije koje partnere ima u korporacijama i njihovim dobavljačima i prodavačima opreme.
