SILVANA O. IVOŠ: Bahati Stazić bi 2018. likvidirao neistomišljenike, a njegove part kolege šute?!

Partizani su, po njegovomu mišljenju, 1945. bili previše šlampavi jer je ostalo dovoljno Hrvata, domoljuba, vjernika koji se danas „usude“ voljeti Hrvatsku, Katoličku crkvu, obitelj i koji se „usude“ kritizirati bahatog Stazića.

 

 

PIŠE: Silvana Oruč Ivoš

„Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika“, poručio je Nenad Stazić, SDP-ov zastupnik u Hrvatskom saboru obračunavajući se neistomišljenicima na Facebooku koji su ga kritizirali nakon objave:

“Jeste li za to da pri odlasku u Irsku hrvatski branitelji imaju prednost?“. Tom se sramotnom doskočicom Stazić koji, godinama parazitira na državnom proračunu, htio obračunati s prijedlogom da hrvatski branitelji Domovinskog rata pri zapošljavanju, ako imaju iste potrebne uvjete kao ostali, imaju prednost.

I jedna i druga Stazićeva izjava, međutim, govori i previše o tome kakva je trenutačna slika u Hrvatskoj. Nije teško zamisliti što bi bilo da je nešto takvo rekao neki zastupnik veličajući zločine NDH?! Bio bi razapet i stigmatiziran. I to s pravom.

Stazić će, kako trenutačno stoje stvari, ostati i član i zastupnik SDP-a što ponajviše govori o toj stranci i „tekovinama“ koje je naslijedila. Ali i o svima onim dežurnim kvaziantifašistima i dežurnim borcima za ljudska prava, koji ovog puta nisu ni zucnuli. A kamoli da bi prozvali zastupnika Stazića koji je u svom višegodišnjem saborskom mandatu ostao upamćen tek po ljetovanju na Brijunima za sedam kuna dnevno

.

Razliku troška koji je počinio Stazić, platili smo svi mi.

Ipak, baš zato treba podsjetiti (i stalno podsjećati) na to što se događalo u svibnju 1945. I kakav to posao, po zastupniku Staziću, pobjednici nisu dobro napravili. Pobjednička vojska bili su partizani na čelu s Josipom Brozom Titom, a posao koji su obavljali bilo je klanje, strijeljanje, mučenje, bacanje ranjenih u rovove, koji su potom zatrpavani. Navodna pobjednička vojska samo u Hrvatskoj takve je jame ostavila na čak 940 lokaliteta u Hrvatskoj, od kojih je u Zagrebu njih četrdeset.

U jamama su stotine i stotine tisuća nedužnih ljudi; razvojačenih vojnika koji su imali sva prava biti pušteni, djeca i žene, članovi njihovih obitelji, slobodnomisleći intelektualci za koje je procijenjeno da će biti opasni za komunistički sustav, svećenici, časne sestre… Isto toliko žrtava ostavljeno je i na stratištima u Sloveniji, na Bleiburgu kao i na cijeloj trasi Križnog puta.

Te stotine tisuća nevinih žrtava, a procjenjuje se da je ukupno riječ o 700 tisuća ljudi, 2018. jednom zastupniku – koji se voli svrstavati u napredne opcije, koji je nedavno zdušno podržao tzv. Istanbulsku konvenciju – to je premali broj. Pobjednici, partizanska vojska, po njemu su 1945. bili previše šlampavi jer je ostalo dovoljno Hrvata, domoljuba, vjernika koji se danas „usude“ voljeti Hrvatsku, Katoličku crkvu, obitelj i koji se „usude“ kritizirati bahatog Stazića.

Saborskog zastupnika kojeg nimalo ne zanimaju ni Rezolucije Vijeća Europe što ih je Hrvatska prihvatila i koje osuđuju totalitarne komunističke režime i traže spomen i dostojno obilježavanje svakoga groba.

Gotovo na dnevnoj bazi slušamo konstrukcije raznoraznih pupovaca, josipovića, pusića, predstavnika ekstremne ljevice, nasljednika komunističke partije, kako je današnja Hrvatska fašistička.

Međutim, istina je da je jedini prisutni fašizam u Hrvatskoj onaj – komunistički. Dovoljno je pogledati tko priča o navodnom fašizmu. Samo oni koji još uvijek žale za Jugoslavijom, oni koji i dan-danas veličaju zločinca Tita, mašu zastavama propale države. Istim onima pod kojima je sijana smrt u Vukovaru i u cijeloj Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata. Takvi sve domoljubno proglašavaju fašizmom.

Uostalom i Pupovac u svojim biltenima i tiskovinama čak i Oluju proglašava fašističkom. Kako i ne bi kad je slomila ljubljenu mu tzv. srpsku krajinu.

S druge strane, činjenica je u Hrvatskoj ne postoji relevantna desnija ili desno orijentirana stranka koja se poziva na bilo kakav fašizam. Takva stranka u Saboru ne sjedi. A zašto bi se itko pozivao na NDH, kad imamo državu koju smo krvavo dobili u nametnutom nam Domovinskom ratu. Koji jest naš temelj, a čije bi branitelje bahati Stazić tjerao u Irsku.

Riječju, sve one stranke koji žale za Jugoslavijom i komunističkim sustavom, čiji se čelnici stranaka slikaju po dernecima s petokrakama i jugoslavenskim obilježjima, kao što je to SDP-ov Davor Bernardić, stranke i pojedinci koji se ne mogu odreći komunizma i pokloniti se njegovim nedužnim žrtvama, jedini su mentalni fašisti u ovoj današnjoj Hrvatskoj. Sva njihova vjerodostojnost i navodno zalaganje za ljudska prava i ravnopravnost, padaju u vodu na samo jednoj jedinoj riječi – Tito.

Ne možeš veličati komunističkog diktatora, izravnog krivca za okrutnu smrt stotina tisuća Hrvata i dugih nepoćudnih naroda i manjina, čovjeka koji je uveo kult ličnosti, uveo jednostranačje, neistomišljenike proganjao i zatvarao, organizirao egzekucije ljudi koji su otišli u emigraciju, a istodobno tvrditi da si demokrat ili antifašist. To jednostavno ne ide zajedno.