Silvana O. Ivoš: Izgubljeni Frljić u bespuću vlastitih frustracija

Kada Frljić govori o nekakvom navodnom traženju identiteta, govori isključivo o svom neslaganju i svojoj suprotstavljenosti hrvatskom identitetu i onome što on predstavlja za veliku većinu hrvatskih ljudi i to ne samo nacionalnih Hrvata. Frljić zapravo traži sam sebe.

PIŠE: Silvana Oruč Ivoš 

Nije lako biti veliki umjetnik. Kao što je to, recimo, Oliver Frljić. Doduše, njegovu genijalnost u bijelom svijetu i europskim gradovima, u kojima je gostovao sa svojim predstavama, nitko živ nije prepoznao pa su ga ismijali. Ali tako je to s „velikima“.

No, ti renomirani europski kritičari ionako nemaju pojma i ne mogu dokučiti svu raskoš Frljićeva talenta. Kao uostalom i mnoge neznalice  u Hrvatskoj koje se usude uopće i propitkivati Frljićevu umjetnost.

A taj izniman talent izgleda ovako: uzmeš jedno od najpoznatijih Pirandellijevih djela i onda u njega ubaciš sve svoje frustracije i obračunaš se s ideološkim neistomišljenicima. Nek vide! Nabiješ im svinjske maske na glavu; izruguješ se katoličkom biskupu koji muslimana i ostale „pričešćuje“ kokainom kotrljajući se na plinskoj boci; najavljuješ  hrvatske crkvene igre koje izgledaju kao nogomet s dječjom lubanjom, jer tako to Hrvati i katolici rade…

I to nije ni govor mržnje, ni stigmatiziranje određenih slojeva društva i cijele nacije, ni izrugivanje s vrijednostima. To je umjetnost. A oni koji se usude misliti drukčije, bit će proglašeni neznalicama i primitivcima.

Najnoviju predstavu nisam gledala, a o ukusima se ne raspravlja.

Možda postoje i ljudi koje uzbuđuje takav način izričaja, no to je stvar njihove mentalne higijene.  No, ono o čemu želim raspravljati jest Frljićeva izjava uoči i nakon premijere spomenutog uratka. Frljić je, naime, zaključio da ova zemlja već dvadeset šest godina traži svoj identitet!?  Citiram: „Taj je komad zanimljiv jer, među ostalim, govori o potrazi za identitetom, a naše društvo već više od četvrt stoljeća grozničavo traži svoj identitet. Što se sve dogodilo u toj potrazi vidimo uostalom i u ovoj zadnjoj haaškoj presudi.“

Ta njegova teza, osim što je potpuno promašena i tragikomična, jasno otkriva svu dubinu Frljićevih nemalih frustracija. Jer nije točno da ova zemlja traži svoj identitet. Hrvati su svog identiteta i zajedništva bili svjesni u  stoljećima dugoj i bogatoj povijesti. Iako je hrvatska nacija u raznim oblicima formalizirana u ranom srednjem vijeku, prepoznata je puno, puno ranije. Samosvijest o pripadnosti hrvatskoj naciji stoljećima je imala iznimnu moć integracije svih društvenih slojeva i nije bilo te sile koja ju je mogla uništiti.  

Ta samosvijest o pripadnosti najbolje se vidi kroz godine diktatura (posebice ove posljednje komunističke) tijekom kojih je uvijek dominirala jasna želja za samostalnom državom i koja je hrvatski narod definirala kao jedinstvenu povijesnu i kulturnu tvorbu. Naravno, uvijek je hrvatski identitet bio duboko izražen kroz pripadnost katoličanstvu, a time i kroz pripadnost zapadnom civilizacijskom krugu.

Tu je i bogati jezik sa svoja tri narječja, kojeg i danas, svjesni njegova integrirajućeg i kulturnog značaja,  neki uporno pokušavaju utopiti u neku nepostojeću jugoslavensku smjesu. I konačno,  tu  je kao jedan od značajnih obilježja hrvatskog identiteta prostor, hrvatski povijesni teritorij koji smo opet do zadnje kapi krvi branili u velikosrpskoj agresiji tijekom Domovinskog rata.

Dakle, kada Frljić govori o nekakvom navodnom traženju identiteta, govori isključivo o svom neslaganju i svojoj suprotstavljenosti hrvatskom identitetu i onome što on predstavlja za veliku većinu hrvatskih ljudi,  i to ne samo nacionalnih Hrvata. Frljić zapravo  traži sam sebe.

Međutim, ono što nas sve može i treba brinuti jesu izrazito agresivni i netolerantni nasrtaji na hrvatski identitet. Iako iza tih nasrtaja uvijek stoje isti, šačica od dvadesetak ljudi, mahom uhljeba u raznoraznim samozvanim neovisnim  udrugama,  prostor koji dobivaju u javnosti je nevjerojatan.

Oni na silu u škole i vrtiće hoće progurati slikovnice o homoseksualnim obiteljima, iako Ministarstvo obrazovanja to nije odobrilo. Roditelje nitko ništa ne pita, štoviše, dvije lijeve članice tih raznoraznih nevladinih udruga, Sarnavka i Borić, na jednoj lokalnoj televiziji o rodnoj ideologiji vrlo suptilno provlače tezu kako roditelji ne bi trebali imati posljednju riječ kad je odgoj djece u pitanju.

Nedavno je dr.  sc. Marija Selak u emisiji Peti dan na HTV-u sličnu tezu pokazala na zanimljivom primjeru. Osvrnula se naime na široj javnosti potpuno nepoznatu Medijsku organizaciju jugoistočne Europe koja Hrvatskoj, zamislite samo, već drugi put (na engleskom jeziku!) dijeli packe.

Među ostalim, jer je u medijima, osim nedostatka slobode, prisutna ustašizacija. No, ta je navodna moćna i utjecajna međunarodna organizacija osnovana u Zagrebu i u njoj sjede i s njom imaju veze lijevi novinari koji i inače Hrvatsku stigmatiziraju po Pupovčevim Novostima.

Dakle, nikakvi međunarodni elementi, već samo namjera da se ispod pojasa udara po hrvatskom nacionalnom identitetu. Bilo bi dobro i zanimljivo javno pretresti članove i osnivače tih udruga. Ma ne da ih zabranimo, nego da vidimo koga sve financiramo javnim novcem. To se odnosi i na, u  osobnim frustracijama, izgubljenog Frljića.