Hrvatski političari će, vrlo vjerojatno, bez iznimke, slatkorječivo podržati vukovarskog gradonačelnika Ivana Penavu u njegovu javnom apelu da se napokon procesuiraju zločinci. Jer, što bi mogli reći za težnju da se kazne počinitelji najtežih zločina u Vukovaru i Domovinskom ratu? No, pitanje je hoće li se zaista nešto promijeniti u odnosu prema žrtvama i njihovim obiteljima?!
PIŠE: Silvana Oruč Ivoš/ Foto:Maxportal
Penava je artikulirao ono što misli velika većina hrvatskih građana, ono što je uostalom civilizacijski standard ali i nešto što se davno trebalo napraviti. Međutim, ako je suditi po ponašanju svih dosadašnjih vlada pa i ove sadašnje, teško je očekivati nešto konkretno, sustavno i ozbiljno u rješavanju te sramote.
Za početak, već se oglasio Vučićev posilni u Hrvatskoj, koji sa svoja tri glasa drži vladajuću većinu i perfidno poručio kako će vraćanje na događanja od kojih je prošlo više od 27 godina i vraćanje na ratnu retoriku unazaditi međunacionalne odnose.
I još da se nada da se Penavina izjava odnosi i na pedesetak Srba koji su u ljeto 1991. poginuli u Vukovaru.
Zanimljivo je to stajalište Vučićeva posilnog Pupovca kojem se nije problem vratiti i sto pedeset godina unatrag ako bi u tome pronašao bilo kakvu korist da udara po Hrvatima i kojemu je ratnohuškačka retorika jedna od užih specijalnosti. Isto tako, zanimljiva je teza o Srbima poginulim u ljeto 1991.
Tri glasa za zaborav zločina
Naravno, Pupovac pri tome ne misli na časne Srbe koji su poginuli u obrani Vukovara već na eventualne stradale velikosrpske i četničke agresore koji su od svibnja 1991. divljali i ubijali po Vukovaru da bi 25. kolovoza 1991. uz pomoć agresorske JNA iz svih oružja napali nedužne Vukovarce.
Teško da će netko od onih koji bi morali tom licemjeru odgovoriti i poručiti da ratni zločin nikad ne zastarijeva i da su mnoge zemlje procesuirale osumnjičene za ratni zločin i pedeset godina nakon što se on dogodio. A kakva bi tek hrabrost trebala da se Pupovcu otvoreno kaže kako je pravo Hrvatske i njenih građana bila i ostala obrana od velikosrpske agresije, te da eventualne žrtve na stani agresora, a koje su nastale kao posljedica obrambenih akcija – nisu ratni zločin.
Ili, da ga recimo netko podsjeti kako su paravojne srpske snage ušle u Vukovar gazeći po mrtvima s pjesmom kako će klati Hrvate?!
Teško da će se tko usuditi to napraviti. Tri glasa su tri glasa. I zato Vučićev posilni može raditi i govoriti što god hoće i nadati se da će se ostvariti prijetnje njegova šefa koji je ovih dana obznanio kako uvijek želi vidjeti srpsku zastavu u hrvatskom Kninu.
Zločinci su u Vukovaru rugaju žrtvama
U međuvremenu, svi ćemo se još jednom rastužiti nad žrtvama srbijanske agresije na Hrvatsku, posebno tragične sudbine Vukovara. Grada koji još uvijek u najvećem broju traži svoje nestale. Grada u kojem srpski zločinci i dan danas šeću kao da se ništa nije dogodilo i koji se u lice smiju preživjelim žrtvama.
U medijima su objavljeni desetci priča silovanih žena koje su mjerodavnim službama pokazale silovatelje, a danas svjedoče kako se protiv njih, unatoč prijavi i dokazima, ništa nije poduzelo. Grada u kojem i danas stoje spomenici koje je podigao agresor na Hrvatsku i na kojima otvoreno stoje natpisi kako je to vjekovna srpska zemlja. O tome se piše i govori, ali ništa se ne poduzima.
Državne vlasti i institucije koje bi to trebale ne usuđuju se ratne zločince, silovatelje i ubojice privesti pravdi. Gledano u kontekstu da od 2000. do danas Pupovac i ekipa na ovaj ili onaj način sudjeluju u vlasti, odnosno na ovaj ili onaj način (u šaci) drže vladajuću većinu, cijela priča može dobiti i drugu dimenziju. Vlade se mijenjaju, no ta je ekipa jedina konstanta.
Ovaj primjer još jasnije oslikava zašto se pružaju toliko otpora referendumskoj inicijativi da se promijeni izborni zakon na način da se onima koji imaju zajamčene mandate, onemogući sudjelovanje u sastavljanju većine.
Zločin je oprošten ‘radi mira u kući’
Što se tiče vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penave, koji je pozvao sve građane Vukovara i cijelu hrvatsku javnost na „mirni prosvjed protiv sramotne šutnje institucija hrvatskog društva“ ne treba tražiti nikakve urote protiv stranke kojoj pripada, nego prihvatiti činjenicu da je građanima Vukovara dosta lažnih obećanja i osobnih promocija na Danu sjećanja na žrtvu Vukovara 1991.
Činjenica je da počinitelji najstrašnijih ratnih zločina u Hrvatskoj nisu kažnjeni i to radi „mira u kući“, odnosno mira u raznoraznim formalnim ili neformalnim vladajućim koalicijama. I za to opravdanja nema. Ni za one koji su to propustili učiniti ranije, niti za one koji su sad u prilici, a kalkuliraju.
Penava ih je jasno naveo. To su „političari i ljudi koji su profesionalno plaćeni, kojima je provođenje zakona u opisu radnog mjesta“. U tom kontekstu bi se trebala gledati i njegova poruka kako su „neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege“.
Jer sluganska šutnja i okretanje glave od zločina radi mizernih osobnih interesa i karijera nije ništa drugo nego – grijeh nečinjenja.
