Silvana O. Ivoš: Pitanje sigurnosti i humanosti ne isključuju jedno drugo

Gotovo da je nerazumljivo stajalište vladajućih i premijera prema kojem su svi oni koji postave pitanje sigurnosti, automatski proglašavani nehumanima?!

Sigurnost i humanost ne isključuju jedno drugo. Naprotiv. Hrvatska i hrvatski ljudi su, kao i puno puta dosad, pokazali da su sućutni i brižni prema ljudima u nevolji.

Najbolji komentar oko navodnog Vladina plana za prihvat izbjeglica iz arapskih država kao i na njihovu spremnost i organiziranost na terenu dala je Slobodna Dalmacija.

U tekstu pod naslovom: “Vladin plan za izbjeglice u tri točke”, koji je zauzeo i naslovnicu, citirane su tri izjave Milanovića i Ostojića. I to ovim redom: „Ne će oni doći k nama“ (27. 8.), „Potpuno smo spremni“ (16. 9.), „Izgubili smo kontrolu“ (18. 9.).

Dostatno da se  vidi kako Vlada nije imala nikakav plan zbrinjavanja izbjeglica iz arapskih država. Nije bilo ni plana A niti plana B, a vrlo vjerojatno nema ni nekog budućeg plana C koji bi nam ubrzo mogli servirati. To što su Mađari i Slovenci  na milimetre otvorili granice, te je veći broj izbjeglica mogao otići tamo gdje želi, puka je sreća. A sreća se lako okrene.

Ono o čemu Vlada šuti jest pitanje sigurnosti zemlje. Dugoročno, sigurnost će biti jedino pitanje koje će brinuti građane i neku buduću Vladu. Naime, nitko od mjerodavnih služba ne može dati konkretan odgovor na pitanje tko je ušao i eventualno ostao u državi, a kamoli koga smo „propustili“ dalje u europske države.

Tijekom noći, ilegalno, nekontrolirano, preko divljih prijelaza, ulazi i po nekoliko tisuća ljudi. Iako, danas nije oportuno reći da se među tragičnim ljudskim sudbinama koje sreću traže u nekim drugim državama Europe krije i stanoviti broj onih koji mogu dugoročno predstavljati problem za tu istu Europu – to je nesporna činjenica.

Možda je najbolji primjer slučaj sirijskog izbjeglice Osame Abdula Mohsena kojeg je bešćutno (i za to nema ama baš nikakvog opravdanja) napala madžarska snimateljica zbog čega je dospio na gotovo sve svjetske naslovnice.

U međuvremenu je Abdul Mohsen dobio posao u Madridu kao nogometni trener, s njim su se fotografirali najveći svjetski nogometaši, a onda je kao grom iz vedra neba odjeknula informacija da je, prije dolaska u Europu, bio pripadnik radikalne Al-Nusre, sirijske podružnice Al-Qaide. Kurdska Stranka demokratske unije objavila je da je Abdul Mohsen sudjelovao u akciji u kojoj je ubijeno više od 50 Kurda, a kao dokaz prilažu fotografije i objave s njegova FB profila koji je u međuvremenu ugašen.

Samo ovaj primjer govori o tome koliko je i pod svjetlima reflektora, a kamoli ne u noćnoj tišini, kroz kukuruzište ili šumu, i onima koji imaju drugačije i skrivene namjere, lako ući u Europu.  U svjetlu tih i takvih činjenica, izjava Vesne Pusić, koja je poželjela biti glavna tajnica UN-a, da teroristi lete zrakoplovima, potpuna je besmislica. Štoviše, potencijalni teroristi prije bi izabrali  nevidljive  kanale ulaska u neku državu nego zrakoplov u kojem se moraju legitimirati i gdje ih se može snimiti. Trenutačno, naša policija i naše sigurnosne službe ne mogu niti približno dati procjenu tko je ušao u državu, gdje je i što radi.

Postoji i drugi problem. Većina izbjeglica iz arapskih država nije politička, nego je riječ o ekonomskim migrantima koji su na valu tog egzodusa iskoristili svoju priliku. Svi oni dolaze iz država koje broje desetke pa i stotine milijuna stanovnika, a samo ih je tijekom ove godine u Europsku uniju ušlo oko 400 tisuća. Njemačka, koja je do sada bila otvorena polako mijenja  ploču i najavljuje da ne će primati ekonomske migrante. Neke zemlje EU nisu spremne prihvatiti čak ni dodijeljenu im kvotu za prihvat izbjeglica.

U takvoj situaciji i te kako je važno da Hrvatska ima jasan plan i strategiju što želi, kao i da to jasno i glasno kaže Europskoj uniji. Jer ako Vlada  nastavi s primjenom ad hoc mjera, sasvim sigurno možemo očekivati da će nam se neke od njih obiti o glavu. Ili da ćemo dugoročno imati kaos. Uostalom, može se očekivati da će i u Europi vrlo brzo u prvi plan doći sigurnosni aspekt.

U tom kontekstu gotovo da je nerazumljivo stajalište vladajućih i premijera po kojem su svi oni koji postave pitanje sigurnosti automatski proglašavani nehumanima?! Sigurnost i humanost ne isključuju jedno drugo. Naprotiv. Hrvatska i hrvatski ljudi su, kao i puno puta do sada, pokazali da su sućutni i brižni prema ljudima u nevolji. Uopće, zar je potrebno u jednoj dominantno katoličkoj državi (a svi mi koji smo u djetinjstvu išli na vjeronauk znamo prispodobu o Milosrdnom Samarijancu kojom nam Isus poručuje da je bližnji svaki čovjek u nevolji, makar bio neprijatelj i stranac) čuditi se što su Hrvati spremni pomoći arapskim izbjeglicama?! Ili što su biskupi, a u konačnici i Sveti Otac

odaslali poruke koje su odaslali. Uostalom, zar itko normalan misli da može biti drukčije?!

Konačno, humanost kojom se svi ponosimo, nije u prvom redu zasluga organiziranosti i sposobnosti aktualne vlasti već velikim dijelom humanitarnih udruga, ponajprije Crvenog križa i Caritasa, te ljudi koji su odmah priskočili u pomoć.

Na kraju, kao problem, doduše o kojem sad nije oportuno govoriti, jer će skoro doći na dnevni red. A to je pitanje dugoročnog financiranja ove izbjegličke krize. Ministar Lalovac rekao je da ne zna koliko će ona iznositi. Države u okruženju davno su zatražile pomoć EU. Milanovićeva Vlada, sa šupljim proračunom, toga se nije sjetila.

Ili je možda to pitanje, kakvom tiskarskom pogrješkom ispalo iz plana A?!

Foto:FaH