“Sinovi se žale u tišini“. U toj je sramotnoj rečenici koju je tijekom suđenja docirajući izrekla sutkinja Općinskog suda u Vukovaru Mira Rajš, a upućenoj osamdesetogodišnjem Marijanu Živkoviću, hrvatskom branitelju, ocu kojem su u Domovinskom ratu poginula dva sina – pokazala odnos većine institucija hrvatske države prema braniteljima.
Poruka i „poduka“ jedne sutkinje jednom nesretnom ocu da glasno i javno ne spominje svoje poginule sinove, a onda ni njihovu žrtvu za Domovinu pljuska je Domovinskom ratu, svim poginulim sinovima i njihovim obiteljima. I samim tim potpuno neprihvatljiva te bi bio minimum minimuma da se sutkinja Rajš ispriča i zamoli za oprost najprije Marijana Živkovića, a onda i ostale roditelje i obitelji poginulih i nestalih branitelja, ali i hrvatsku javnost.
Drugi korak bi bio da se povuče sa suđenja Marijanu Živkoviću jer je više nego jasno da prema njemu, njegovoj ulozi u Domovinskom ratu, a onda i samom Domovinskom ratu i njegovim žrtvama ima velike predrasude te je upitno može li suditi objektivno.
Naime, Marijanu Živkoviću se sudi zbog toga što je razbio ćiriličnu ploču u Vukovaru. Očito ne mireći se s činjenicom da se pismo koje je koristio velikosrpski agresor i okupator, a koje se prije Domovinskog rata nikad nije koristilo u Vukovaru, sada u miru – silom nameće. Zato je optužba tužitelja da je Živković ploču razbio zbog „posebno niskih pobuda“ što se može tumačiti i kao zločin iz mržnje prema srpskoj manjini, već u svojoj konstrukciji sramotna, uznemirujuća i opasna.
Jer ako je nešto sporno, onda su to ploče na ćiriličnom pismu koje se silom instaliraju u Vukovaru. Ma ne zbog toga što bi ćirilično pismo bilo krivo za nešto, već zato što ono još uvijek u Vukovaru simbolizira i podsjeća na genocid nad Hrvatima, ostalim nesrpskim stanovništvom, ali i Srbima koji nisu htjeli sudjelovati u agresiji na Hrvatsku nego su se uključili u obranu Hrvatske. Nije problem da manjine imaju oznake i na svom pismu i jeziku, no u Vukovaru taj civilizacijski doseg ne može biti ispred prava žrtava koje i dalje traže sankcioniranje zločinaca kao i prava obitelji da nađu i pokopaju svoje nestale članove.
Nažalost, u Vukovaru prema svjedočenju brojnih sudionika i svjedoka, i danas zločinci bezbrižno šeću, žive i rade u institucijama Republike Hrvatske (protiv koje su se borili i ubijali), a institucije koje bi ih trebale sankcionirati to ne čine. Prije svega mjerodavno Državno odvjetništvo koje se ekspresno potrudilo objasniti da je osamdesetogodišnji hrvatski branitelj Živković koji još nije pokopao svoje sinove, ćiriličnu ploču razbio iz „posebno niskih pobuda“.
Oni koji su iz pobude da stvore etnički čistu tzv. veliku Srbiju ubijali, klali i palili u Vukovaru i Hrvatskoj nisu predmet tužiteljeve obradbe?!
Ali zato se jednog čovjeka već šest godina zbog ćirilične ploče mrcvari po sudovima, dok su presude ostalim dragovoljcima, braniteljima i braniteljicama žurno izrečene. Treba se prisjetiti i slučaja kada je policajac srpske nacionalnosti Saša Sabadoš razbio glavu Darku Pajičiću (inače maloljetnom vukovarskom dragovoljcu) koji je pokušavao skinuti ćiriličnu ploču. Sabadoš nakon toga ni dana nije bio suspendiran, ostao je raditi u policiji, a kasnije je umirovljen.
Darko Pajičić je, pak, nakon tog ozljeđivanja ostao u teškom zdravstvenom stanju i nakon nekog vremena – preminuo. Zanimljivo, nitko od onih koji se javno zalažu za ploče na ćiriličnom pismu, koji sude onima koji su ih željeli skinuti, nije reagirao na ozljeđivanje čovjeka koje je dovelo do smrti. Jer što je život još jednog vukovarskog branitelja?!
Sve se to zbivalo u vrijeme vlade Zorana Milanovića, a u javnosti se spominjalo kako nadležno Ministarstvo unutarnjih poslova i tadašnji ministar Ostojić, namjerno zataškavaju slučaj Pajčić.
Milanović se, pak, u to vrijeme na sve moguće načine trsio opravdati uvođenje ćirilice u Vukovar. Nije prihvaćao argumente tada oporbenog HDZ-a i tumačenja Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina u kojem, među ostalim stoji, da se „prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštovanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima“.
A to u slučaju uvođenja ćirilice u Vukovaru nije tako. Milanović čija se cijela politička ostavština može svesti na onu njegovu „mi ili oni“, sad hoće postati predsjednikom države. Valjda ne želi nastaviti s podjelama koje je inaugurirao?!
U slučaju vukovarskih žrtava, brojne državne institucije davno su zakazale. Godinama se pušta da krvnici i dalje divljaju. Da provociraju u raznim prigodama i da najvećim zločincima podižu spomenike. Sudi se žrtvi, a krvnike se uzdiže na pijedestal. Najmoćniji Srbin u Hrvatskoj Pupovac vedri i oblači, uspoređuje Hrvatsku s NDH, a nevine žrtve u Vukovaru potpuno ignorira i relativizira zločin velikosrba.
Plenković, kojem vlast ovisi o Pupovcu, bespomoćno gleda to Pupovčevo iživljavanje nad svima. Šuti i na njegove stalne medijske provokacije.
Pa tako Pupovac ovih dana za slovensko Delo, među ostalim, izjavljuje kako je predsjednička kampanja u Hrvatskoj „izrazito desna“ što on tumači kao „protumanjinsku, antisrpsku i s pozicije krajnjeg povijesnog revizionizma“. A zapravo najveći desničar u Hrvatskoj je upravo Pupovac koji svoje političko djelovanje temelji upravo na povijesnom revizionizmu, izrazito desnoj i antihrvatskoj politici. Naravno s pozicije desnih velikosrpskih stajališta.
