Silvana O. Ivoš: Srbijanska službena politika nikoga više ne može zavarati

RATNA i ratnohuškačka retorika redoviti su repertoar gotovo svih srpskih političara. Koji ne prežu teritorij jedne suverene države nazivati vekovnim srpskim teritorijem.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Doznali smo, tako, da Vučića „boli što je kao premijer morao prešutjeti najteže uvrede na račun Srbije“ te da „napadi koji dolaze iz Hrvatske nisu zbog izborne kampanje, nego da je to kontinuitet antisrpske politike koja traje godinama“. I konačno da se veleposlanicima predstavio kao čelnik države koja će se potpuno suzdržavati od eskalacije napetosti što bi se, da nije tragično, moglo protumačiti kao dobar vic.

Slično je prije koji dan nastupio i srbijanski šef diplomacije Ivica Dačić koji je pozvao EU da reagira i „spriječi pokušaje rehabilitiranja fašističke ideologije kojima se izravno ugrožavaju europske vrijednosti“. Također i Dačić najednom govori o antisrpskoj kampanji koja se vodi iz Hrvatske. „I zaista bih htio upozoriti one koji govore da se svi u regiji trebaju suzdržavati. Ja sam reagirao na postupke službenih tijela BiH i Hrvatske. Ne postoji nijedna zemlja koja ne bi reagirala na napade na svog premijera ili dužnosnike u drugoj zemlji. Mi smo reagirali na pokliče za dom spremni i na pokušaje rehabilitiranja jedne ideologije koja je ubijala srpski narod“, rekao je Dačić.

Zanimljivo, ti visoki kriteriji ne vrijede kada na primjer srpski ministar Vulin kao službeni predstavnik države koja je na Hrvatsku prije 25 godina izvršila brutalnu agresiju, u Hrvatskoj na primitivan i nekulturan način vrijeđa hrvatske vrijednosti poput blaženog Stepinca i laže o povijesnim činjenicama. Ili kada Srbi i službena politika rehabilitiraju četnika  i dižu mu spomenike iako je riječ o čovjeku koji je potpisao sporazum s nacistima i koji je proganjao Židove i Rome u Srbiji, odnosno implementirao rasističke zakone.

Uostalom i dan-danas u Srbiji je četnički pokret jak ili, bolje rečeno, najistaknutiji četnici danas vode službenu srpsku politiku. I dan-danas u Srbiji hrvatska manjina nema ni osnovna prava, a da ne govorimo o tome da je prešutno legalizirano etničko čišćenje koje se događalo devedesetih, kada je iz pojedinih vojvođanskih mjesta, kao što su to Hrtkovci, doslovno otjerano više tisuća Hrvata.

Međutim, dva spomenuta istupa srbijanskih čelnika Vučića i Dačića, a nisu i jedina, pokazuju put kojim Srbija želi ići. A to je put nastavka glumljenja žrtve i skupljanja nezasluženih političkih poena kako bi se prikazali kao tobožnji demokrati i tolerantni, benigni tipovi.

A zapravo, Srbija koju vode, nezakonito primjenjuje zakon o univerzalnoj jurisdikciji i postavlja se kao tutor koji ima pravo mjerodavnosti i nad hrvatskim teritorijem. Tim zakonom plaši i maltretira hrvatske državljane i što je najgore ne pokazuje ni najmanje volje da ga povuče. Naprotiv, uporno ustraje u tome. Srbiji zapravo taj zakon treba iz više razloga. Prvi je taj što službena i neslužbena srpska politika nikad nije odustala od namjere da stvori tzv. veliku Srbiju. Vidi se to iz niza poteza, izjava i provokacija koji su, ne posljednjih mjeseci nego godina, u službi pravdanja zločina koje je Srbija počinila u drugim državama i konstantne huškačke retorike.

Drugo, Srbija se nikad nije ispričala za strahote i zločine počinjene u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata, te u BiH. Srbiju nikad nitko nije napao nego je ona agresor, a konstantno se ponaša kao da je to obrnut slučaj. Predstavnici službene srbijanske politike bez imalo zadrške lažu o povijesnim činjenicama, nalaze svaku sitnicu da pokažu kako su ugroženi. Lažu i pretjeruju o broju žrtava za vrijeme NDH, a istodobno se prave mutavi kada je riječ o tome kako su Nedić i Mihailović surađivali s nacistima. Najgore od svega je to što iz Hrvatske nemaju dobar, a vrlo četo i nikakav, odgovor.

Vučić, koji se pred Europom i SAD-om odijeva u janjeće krzno, prije samo koji mjesec iz Zemuna je slao poruke od kojih se svima koji su doživjeli srpsku agresiju ledila krv u žilama. Ratna i ratnohuškačka retorika redoviti su repertoar gotovo svih srpskih političara. Koji ne prežu teritorij jedne suverene države nazivati vekovnim srpskim teritorijem. Koji i dan-danas Vukovar nazivaju srpskim i koji se ne libe na svojim izmišljenim proslavama diljem Hrvatske – četnikovati.

A tome mora doći kraj. I u tome hrvatska politika mora biti složna. Srbiji s takvom huškačkom retorikom i osvajačkom politikom nije mjesto u Europi i među uljuđenim svijetom. Hrvatska mora naći način i zaštititi i svoje interese i svoje granice. Jer sličnu smo priču ovoj koju sada pričaju Vučić, Nikolić i drugi o „ugroženim“ Srbima, kao i njene posljedice – u Hrvatskoj devedesetih i te kako osjetili i još osjećamo.

Foto: Tanjug