Švicarci su referendumom, prije koji dan, odlučivali o tome hoće li podržati ustavni amandman kojim bi stočari dobivali poticaje čak i u slučaju da ne režu kravlje rogove.
PIŠE:Silvana Oruč Ivoš/Foto:
O tom važnom pitanju stav je iskazala i švicarska vlada koja smatra da krave s rogovima nemaju pravo na poticaje, dok zajednica poljoprivrednika ostala je neutralna. Ishod referenduma teško je bilo predvidjeti jer su ozbiljna istraživanja pokazivala da će rezultat biti tijesan.
U rujnu su, pak, Švicarci održali čak tri referenduma u kojima su od vlade tražili da promiče ekološku i pravednu proizvodnju hrane koja u obzir uzima i dobrobit životinje, referendum kojim se traži zabrana genske tehnologije u poljoprivredi, te referendum kojim traži da se biciklističke staze izjednače s pješačkim i planinskim stazama. Švicarska je prije toga održala referendum kojim se zabranjuje nošenje burki u javnom prostoru, a dvije trećine Švicaraca poduprlo je referendum kojim je, slično kao i u Hrvatskoj, ustavno zaštitilo brak kao zajednicu muškarca i žene.
Odlučivali su švicarski birači o tome hoće li njihova država biti prva u svijetu koja će uvesti radikalni novi financijski sustav koji bi onemogućio poslovne banke da same kreiraju novac svaki put kada daju kredit, kao i o online kockanju i tajnom nadzoru.
Nema, dakle, pitanja o kojem švicarski političari ne žele čuti glas naroda. I nema kuknjave o tome koliko će što koštati. Uostalom Švicarska je davno uvela elektronsko glasovanje što joj omogućava veliki odaziv birača, čime se motiviraju mlađi birači, a istodobno se smanjuje mogućnost raznoraznih manipulacija rezultatima.
U Hrvatskoj, kažu bez nekog uvjerljivog objašnjenja, to se neće moći ostvariti još najmanje dvije godine jer teleoperateri nisu u stanju isporučiti infrastrukturu koja bi podržavala brzinu od 5G!? To je dakako apsurdno objašnjenje jer su mnoge europske zemlje elektronsko glasovanje uvele u vrijeme dok sustav 5G nije bio ni razvijen. Naime, za elektronskog glasovanje važan je sustav e-građani (kojeg imamo) i aplikacija kojom bi se omogućilo glasovanje.
Najveći problem bi bio zajamčiti anonimnost biračima, no ne treba izmišljati toplu vodu nego kupiti sustav od zemalja u kojima se to godinama uspješno primjenjuje. Problem u Hrvatskoj je taj što nema političke volje da se omogući jednostavno i pravednije glasovanje i iskazivanje volje birača.
Ali Švicarska ima i nešto drugo. Nemaju problem s demokracijom ni različitim političkim stajalištima. Na primjer, švicarska vlada o svakom pitanju izrazi svoj stav, no ni na koji način ne utječe na rezultat referenduma, odnosno njegove rezultate nitko ne dovodi u pitanje. Nego ih provodi. To je volja naroda. Demokracija. Oni koji su glasovali, recimo, za to da je brak zajednica žene i muškarca nisu stigmatizirani, nitko im se ne ruga da su primitivci i neškolovana bagra.
Iz švicarske perspektive slobode referendumskog izjašnjavanja pogledati na hrvatsku zbilju po tom pitanju, vjerojatno je otužno. Istodobno, vjerojatno je i malo onih u Hrvatskoj koji, pročitavši da Švicarci mogu slobodno glasovati čak i o kravljim rogovima, nisu uzdahnuli. Jer u Hrvatskoj je održati referendum ravno pobjedi u nekoj ekstremnoj športskoj disciplini.
Već je pothvat dobiti dopusnicu da se negdje postavi štand i da u tom gradu ili općini lokalni šerif ima dobru volju popustiti drskom narodu koji se usudi tražiti svoja prava i to na štetu njegovih prava i privilegija. Pa onda kad se u takvim okolnostima, pod kanonadom uvreda i laži iz usta raznoraznih većih šerifa, sakupe potpisi treba se moliti za čudo da ne padneš na nekom sljedećem koraku. Jer najveći šerif je spreman. Traži nečitke potpise i kriva imena i brojeve i toliko je mudar da već mjesec dana unaprijed zna da će ih i u kojoj formi naći. Pa nije Hrvatska Švicarska da će se narodu dopusti da odlučuje o pravilima izbora političara?!
Ili, o recimo o famoznoj Istambulskoj konvenciji koja je ratificirana na brzinu bez ikakve javne rasprave, a kamoli rasprave u kojoj bi se iznijeli relevantni podatci koji su zanimali javnost. Jer što nekakva javnost ima misliti kad politička elita misli umjesto nje i zna što je najbolje.
Sad je na redu Marakeška deklaracija. Sve države koje drže do sebe i države koje vode suverenističku politiku i misle svojom glavom – a ne glavom teturajućeg Junckera i glavom Angele Merkel čija migrantska politika je dovela do toga da gubi glasove ne samo u Njemačkoj već i u vlastitoj stranci – protive se mačku u vreći zvanom Marakeška deklaracija. Ili, kako bi rekao Plenković, Globalni kompakt.
Što taj kompakt znači za Hrvatsku, izjednačuju li se prava ilegalnih i legalnih migranata, kakve obveze preuzimamo, premijeru ne pada na pamet objasniti!? Osim što uvjerava da to nije obvezujuće. Ali zašto ga onda potpisujemo?
Istina je, međutim, da se potpisivanjem Globalnog kompakta obvezujemo da ćemo jednog dana, kad se stvore zakonodavni okviri ili kad se ispune određene okolnosti, ipak nešto morati poduzeti po pitanju dokumenta na kojeg smo stavili potpis.
Uostalom i u samom tekstu kompakta pedesetak puta je navedena riječ – obvezujuće. Potpisivanjem tog sporazuma države se odriču jednog dijela svog suvereniteta, a to ne samo da zaslužuje kvalitetnu javnu raspravu i sve moguće konsekvence stavljanja potpisa na taj dokument već i referendum o tom pitanju. Švicarska je, primjerice, odustala od potpisivanja tog dokumenta iako je njihov povjerenik bio jedan od glavnih pregovarača, te žele javnu raspravu u parlamentu.
Zanimljivo je da su protiv Marakeškog sporazuma i desni suverenisti i liberali. No, nije Švicarska jedina. Dosad su od potpisivanja, među ostalima, odustali SAD, Mađarska, Češka, Bugarska, Austrija, Australija, Slovačka, Poljska. Još ga samo žestoko zagovaraju Juncker i Merkel koja je prije koji dan otvoreno pozvala države da se – odreknu svog suvereniteta i prihvate Marakešku deklaraciju jer je ona „neizbježna, nužna i poželjna“.
Sateliti i klimavci koji im slijepo vjeruju i guraju ju mimo volje naroda i na štetu vlastite države, morali bi biti svjesni toga da će i o njihovoj sudbini kad-tad odlučiti narod.
