Silvana O. Ivoš: Zgražanje nad komemoracijom žrtvama u Bleiburgu anticivilizacijski je čin

Milanovića i druge njegove ideološke istomišljenike trebalo bi uputiti na činjenicu da je demokratski svijet odavno izjednačio svaku nevinu žrtvu. U travnju 2009. izglasovana je Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu kojom se osuđuju zločini svih totalitarnih režima, fašizma, nacizma i komunizma. 

Hrvatski sabor je vratio pokroviteljstvo nad obilježavanjem komemoracije nad žrtvama Bleiburga. To je bilo dovoljno Zoranu Milanoviću da opet, po tko zna koji put, prospe svoju žuč po nevinim žrtvama i uvrijedi i žrtve i članove njihovih obitelji i hrvatski narod.

„Sam Bleiburg je komemoracija, žalovanje za propašću NDH. Mi za to ne ćemo glasati. Tezno je nešto drugo. Na Teznom sam bio nekoliko puta odati počast žrtvama, ljudima koji su ubijeni bez suđenja. Nisu trebali biti ubijeni ni sa suđenjem, ali su ubijeni i bačeni u rovove. Ali to je Tezno. Onaj tko žali za ljudima, ide u Tezno i na neka druga mjesta, a onaj kome je žao Maksa Luburića i Ante Pavelića ide u Bleiburg. To je tako jasno. To je skupina kriminalaca koja je na kamionima došla 1941. godine i povijesno izblamirala hrvatski narod, to nisu moji ljudi“, kazao je Milanović.

S tim njegovim stajalištima može se polemizirati na nekoliko razina: moralnoj, povijesnoj, političkoj i, konačno, civilizacijskoj.

Kad je riječ o političkoj dimenziji, važno je istaknuti nekoliko činjenica. Prva da Milanović ne može biti i nije vjerodostojan kad govori da tamo idu ljudi koji žale za NDH. Jedino ako bivši predsjednik Vlade pritom nije mislio na sebe. Naime, možda je u žaru borbe da sačuva fotelju u SDP-u zaboravio da je i sam 2008. sa SDP-ovim izaslanstvom položio vijenac i zapalio svijeće kod Spomen-obilježja na Bleiburgu. Tada je čak dao izjavu medijima u kojoj je poručio da je tu došao zbog žrtava.

Međutim, odmah po pobjedi Kukuriku koalicije, početkom 2012. saborska je većina donijela odluku o ukidanju pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad komemoracijom u Bleiburgu. I iz te se odluke također mogla odmah iščitati Milanovićeva nevjerodostojnost jer osim što je i sam odavao počast na Bleiburgu, saborsko je pokroviteljstvo uvedeno za vrijeme SDP-ove koalicijske Vlade, dok je premijer bio Ivica Račan.

Osim toga, odlukom o ukidanju pokroviteljstva nad komemoracijom, na samom početku mandata, Milanović i njegova vlada poslali su poruku da će im glavni naglasak biti na ideološkoj sferi. Tako je i bilo. Sve ideološke teme – koje su poslije služile samo za raspirivanje podjela među ljudima, a sve kako bi se skrenula pozornost s loših poteza vlade što se iščitavalo kroz katastrofalnu gospodarsku situaciju – otvorio je Milanovićev SDP. Dakako, uz svesrdnu potporu njihovih tadašnjih koalicijskih partnera.

Također, u spomenutom Milanovićevu citatu nije točan ni činjenični kontekst u koji se stavlja komemoracija u Bleiburgu. Naime, Bleiburg je postao metafora svih hrvatskih stradanja od osvetoljubivih Titovih partizana 1945. Naravno da je hrvatskoj javnosti poznato da je manji broj, od oko 700.000 ljudi koji su se nalazili u izbjegličkoj koloni ubijen na samom Bleiburškom polju, a veći dio na približno čak dvije tisuće masovnih stratišta u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Srbiji, od kojih su najveća stratišta u Teznom i Kočevskom rogu, te na Maclju.

Kao što je poznato, na Bleiburgu se jedan dio hrvatskih vojnika pokušao probiti do britanske vojske, no oni su ih prepustili Titovim partizanima. No, ta je cijela, velika tragedija hrvatskoga naroda u povijesti ostala zapamćena baš kao Bleiburška tragedija ili Hrvatski križni put. U Bleiburgu se odaje počast svim nevinim žrtvama, bez obzira na to gdje su se one na Križnom putu dogodile što traje više od četrdeset godina. To je postalo svojevrsna tradicija i zato što komunističke režimske vlasti nisu dopuštale da se na teritoriju bivše države odaje počast tim žrtvama. Štoviše, u to se vrijeme one nisu smjele čak ni spominjati.

Milanovićev pokušaj konfrontacije žrtava u Teznom sa žrtvama na Bleiburgu običan je politikantski trik, a njegove tvrdnje ne samo deplasirane, već i povijesno potpuno netočne.

S moralne strane, pak, one su užasne. Nije sporno da su na samom Bleiburgu bili i razoružani pripadnici vojske NDH među kojima i veliki broj ranjenika. No ništa, ali baš ništa, ne opravdava pokolj koji se dogodio. Ništa ne može opravdati bacanje živih i mrtvih u rovove, dugotrajne marševe do stratišta na kojima su nevini ljudi mučeni kao ni kasniju nakanu da se zatru ne samo mjesta zločina nego i trajna uspomena na njih. Zato nitko tko pripada demokratskom kulturnom svijetu ne može opravdati takvo ljudsko dno i ne može primjenjivati dvostruke kriterije.

Nitko normalan i čovječan ne može za nekog reći da je zaslužio da živ zakopan ili hladnokrvno mučen pa brutalno ubijen završi u rovu samo zato što je pripadnik neke vojske. A bivši je predsjednik Vlade u citiranoj izjavi, svjesno ili nesvjesno, to indicirao. Zato bi i njega ali i druge njegove ideološke istomišljenike trebalo uputiti na činjenicu da je demokratski svijet odavno izjednačio svaku nevinu žrtvu.

U travnju 2009. izglasovana je Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu kojom se osuđuju zločini svih totalitarnih režima, fašizma, nacizma i komunizma. Prema toj Rezoluciji, ali i Deklaraciji UN-a za ljudska prava svaka žrtva ima pravo na spomen i dostojanstven pokop. Žrtve Bleiburga i Križnog puta to nisu imale i još ni danas nemaju. Ali ono čime im se može pomoći jest istina.

Milanović i njemu slični, ako se žele držati europskih i općecivilizacijskih norma, morat će to prihvatiti i s pijetetom se odnositi prema svih nevinim žrtvama. U ovom slučaju to su sve žrtve s Bleiburškog polja. Posebno to vrijedi za sve one koji su prisutni u javnosti i koji se bave političkim djelovanjem.

Zato su Milanovićevo ukidanje pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu, kao i njegov sadašnji odnos prema nevinim žrtvama Bleiburga, i protucivilizacijski i protueuropski.

Foto: