Silvana Oruč Ivoš: Antifašizam i komunistički totalitarizam nisu isto!

Da se u hrvatskoj javnosti na vrijeme napravila jasna razlika između antifašizma i komunizma, nikome danas ne bi palo na pamet raspravljati o tome trebaju li europskoj Hrvatskoj spomenici diktatoru!

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Da je netko tko nimalo ne pozna političku situaciju u Hrvatskoj  pogledao prošlotjedne natpise u medijima oko okupljanja nekakvih fašista i onda protuprosvjed nekakvih antifašista pomislio bi da je naša zemlja ostala zamrznuta u sredini prošlog stoljeća.

O skupinama koje su prosvjedovale, bez obzira na kojoj se strani nalaze, ne namjeravam pisati jer su potpuno marginalne i nebitne za bilo što u Hrvatskoj. Međutim, mogućnost da samo i njihovo postojanje dobije takvu medijsku pozornost upućuje na solidnu ideološku podjelu kojom će se netko  kad-tad morati baviti.

Čak je i Ivo Josipović na jednom relevantnom mjestu spominjao ustaške zmije i guje koje su prisutne i opasne iz čega bi se dalo zaključiti da  našoj Hrvatskoj prijeti opasnost od nekakvog desnog radikalizma. Istina je, međutim, ta da od uspostave Hrvatske kao neovisne države i za vrijeme Domovinskog rata praktički ni jedna politika ili pojedinac koji su zagovarali ekstremnu desnicu nisu imali značajniji ili čak bilo kakav utjecaj. Istini za volju, slično su prolazili i oni koji su zagovarali radikalno lijeve pozicije.

Međutim, dok su ovi prvi medijski prikazivani kao ekstremni i opasni elementi, druge se prikazivalo kao nekakve mudre i iskusne glave, od kojih se može nešto čuti i naučiti što je, dakako, bilo ili je još uvijek daleko od istine.

Još je predsjednik Tuđman pozivao na pomirbu i u božićni Ustav je u izvorišnim osnovama ugrađen i hrvatski antifašizam. Međutim, velika je pogrješka što su se Hrvati olako odrekli svog antifašizma, odnosno što se dopustilo da se antifašizam svjesno u glavama mnogih izjednači s totalitarnim komunističkim sustavom koji je zatirao sve nacionalno, katoličko i domoljubno i  koji smo srušili devedesetih.

Doduše, nije ta priča počela devedesetih, kako se sad čini. Još za vrijeme bivše države, federalne Jugoslavije, Hrvatska i Hrvati su bili u nemilom položaju. Ne samo zbog centralizacije već i zbog nametnutog i isforsiranog bremena krivnje za ustaške zločine. Punih pola stojeća su i  velikosrbi i jugokomunisti, nastojali hrvatski narod i državu  poistovjećivati s NDH. A isto se, samo u još jačem obliku nastavilo i devedesetih. Ono što se pokušavalo prešutjeti i zatrti, a na što su devedesetih i osvjedočeni hrvatski domoljubi nesvjesno pristali, jest činjenica da su Hrvati najmasovnije od svih naroda federalne Jugoslavije sudjelovali u antifašističkoj borbi.

Puno je dokaza da je tome tako. Od broja Hrvata koji su sudjelovali u NOP-u, dinamike osnivanja brigada i divizija u Hrvatskoj, broja ratnih dana u kojima su sudjelovale, dakako u usporedbi sa svima ostalima. Posebno sa Srbijom koja je u konačnici sebi potpuno nezasluženo prepisala sve zasluge. Dakako, ovo nije mjesto na kojem se do pojedinosti može govoriti o ulozi hrvatskih antifašista, ali možda tek koji detalj. Na vrhuncu vojne organizacije  NOP-a, u siječnju 1944., Hrvatska je daleko premašivala ostale federalne republike.

Sama Hrvatska je tada imala  43 posto brigada, dok je po broju divizija i korpusa bila na 50 posto u odnosu na svih sedam ostalih republika i pokrajina. Koliko je hrvatski antifašizam bio jak govori i činjenica da je sama Hrvatska na kraju rata imala sedam proleterskih brigada dok ih je sedam bilo u ostalim republikama. Debelo nakon rata, nakon čak nekoliko godina, Tito je pronašao razloge, a nije teško pogoditi koje, da proleterskima proglasi još sedam brigada.

No, kada se govori o hrvatskim antifašistima treba se napraviti jasna distinkcija od kasnijeg komunističkog režima. Puno je razloga za to, a jedan od važnijih je činjenica da se hrvatski antifašizam počeo omasovljavati tek 1942. i to nakon što su mu se masovnije počeli priključivati HSS-ovci.

Štoviše, intenzitet pristupanja Hrvata u NOP-u mjerio se upravo prema rezultatima privlačenja pristaša HSS-a, posebno seljaka jer se partizanski rat uglavnom vodio na selu. Ali veliku su pozornost pridavali i tome da im pristupe i vođe HSS-a što se u konačnici i dogodilo kada su u partizane došli Božidar Magovac, Franjo Gaži, Frane Frol, Zlatan Sremec itd. Čak je i na teritoriju pod partizanskom kontrolom osnovan Izvršni odbor HSS-a, a predstavnici HSS-a ulaze i u ZAVNOH prilikom njegova osnivanja.

Takav antifašizam nestao je po završetku rata. Uspostavom komunističke diktature i nametanjem partijskog jednoumlja federalna se Hrvatska odvojila od europskog civilizacijskog kruga kojem je do tada pripadala, a novi okrutni režim počinje  masovna proganjanja političkih i drugih neistomišljenika. Hrvatima, unatoč bogatoj antifašističkoj povijesti,  svjesno se nameće osjećaj krivnje zbog NDH zbog čega su uvijek bili u podređenom položaju.

U današnje vrijeme jugokomunisti i oni koji pripadaju tom političkom naslijeđu i dalje inzistiraju na tome da se sve što je imalo desnije ili domoljubnije poveže s ustaškim pokretom. I nažalost u tome imaju poprilično uspjeha dijelom i zbog „naše, vlastite“ greške, a to je masovno odricanje od hrvatskog antifašizma.

Time su jednim udarcem ubili dvije muhe. Hrvatima su oduzeli ili drastično umanjili ulogu u antifašističkom pokretu što znači da ju je mirne duše mogao prisvojiti netko drugi, što se i dogodilo. I drugo, na svaki domoljubniji izričaj mogli su skakati na noge i vikati da su ugroženi i kako se boje ponovnog dizanja ustaških guja i zmija.

To vidimo svakodnevno. Zato  danas pojedini istaknuti pripadnici komunističkog režima – koji su sudjelovali ili šutke promatrali kako se krvlju guši i zadnja mrva demokracije, koji su se brutalno obračunavali s vjernicima, s  ideološkim i klasnim neprijateljima i tko zna s kim sve ne – mirne duše mogu javno kukati kako se boje da će i samo mahanje hrvatskom zastavom ili držanje ruke na srcu dok svira himna dovesti do desne radikalizacije.

Konačno, da se u javnosti na vrijeme napravila jasna razlika između antifašizma i komunizma, nikom ne bi danas palo na pamet raspravljati o tome trebaju li u europskoj Hrvatskoj spomenici diktatoru!