Silvana Oruč Ivoš: Žurnim preseljenjem u Visoku Milanović je želio poniziti Kolindu

Ni Ivu Josipovića ne smije se amnestirati od odgovornosti u priče oko preseljenja Ureda predsjednice u Visoku čime se svjesno dovelo do ugroze nacionalne sigurnosti.

Piše: Silvana Oruč-Ivoš

Ključno u ovoj priči i ono što neki ne žele percipirati jest to da ovdje nije u pitanju sigurnost Kolinde Grabar Kitarović nego sigurnost predsjednice Republike Hrvatske. Samim tim riječ je o sigurnosti Hrvatske, države koja je članica NATO-a što svemu daje dodatnu težinu.

Ozbiljan i odgovoran državnik – a bilo bi normalno očekivati da je to netko tko je premijer ili netko tko je bio predsjednik – ama baš nikada ne bi dovodio u pitanje sigurnost svoje zemlje samo zato što su građani dali povjerenje opciji koja nije njegova.

Nije se samo zaigrao Zoran Milanović. Ni Ivu Josipovića ne smije se amnestirati od odgovornosti u priče oko preseljenja Ureda predsjednice u Visoku čime se svjesno dovelo do ugroze nacionalne sigurnosti.

Krenimo redom. Koji je motiv imao Zoran Milanović kada je ekspresno, u trenutku dok izabrana predsjednica nije ni položila prisegu, donio odluku da se Uredu predsjednika izuzmu sve nekretnine i dodjeli rezidencija u Visokoj?! I sve to bez da je dao izraditi elaborat o sigurnosti Ureda nove predsjednice  kao i elaborat troškova koji bi nastali preseljenjem. Kakav je cilj imao Milanović  – koji više od tri godine nije ispunio ni jedno jedino svoje obećanje iz famoznog Plana 21, koji ni malim prstom nije maknuo da BDP dovede barem na nulu, da smanji broj nezaposlenih, da smanji broj gladne djece koje je, prema relevantnim procjenama, najmanje oko 60.000, i koji mirno gleda kako se kompletno hrvatsko gospodarstvo urušava – da tako brzo ispunjava navodno predsjedničino obećanje?!

Samo jedan. Da je diskreditira, ponizi. Isto onako kao što je to činio u kampanji i kao što to čini nakon njene pobjede ne mareći čak ni za  minimalne demokratske uzuse kao što je čestitka izbornom pobjedniku. Nisko, maliciozno i – jadno!

Međutim, ni Ivo Josipović nije drukčiji. Iako se na sve načine u javnosti trudi pokazati lice finog gospodina njegovi potezi odaju nešto sasvim drugo. Olako i nekritičko prihvaćanje Milanovićeve odluke – iako je kao predsjednik države i vrhovni zapovjednik morao znati kakve stoge sigurnosne uvjete ima Pantovčak  i koji dobro zna Hrvatska kao članica NATO saveza mora poštovati visoke sigurnosne standarde – dokazuje da i Josipović svjesno sudjeluje u nezakonitim rabotama.

Tim više što svi relevantni i neovisni stručnjaci javno upozoravaju da Visoka ne može udovoljavati sigurnosnim standardima kakvi se očekuju od države članice NATO-a. Tvrde, među ostalim,  da nema sigurnu sobu, da nije pokrivena protuprislušnim uređajima, nema više izlaza u slučaju nužde, odnosno da bi osiguranje u takvoj zgradi bilo puno propusta što jedna ozbiljna država sebi ne bi ni u ludilu smjela dopustiti.

Kao spomenik kulture, rezidencija u Visokoj mjesecima bi se trebala preuređivati i prilagođavati i u konačnici je pitanje koliko bi sve skupa koštalo i tko bi to platio i gdje bi za to vrijeme bio Ured predsjednice?! Uostalom, prije preseljenja hrvatska javnost ima pravo znati tko je stručnjak koji je potpisao elaborat o sigurnosti rezidencije u Visokoj, odnosno Ureda predsjednice i tko bi u slučaju da nešto krene po zlu, preuzeo odgovornost.

No, ono što je ključno u ovoj priči i ono što neki ne žele ili ne mogu percipirati jest to da ovdje nije u pitanju sigurnost Kolinde Grabar Kitarović nego sigurnost predsjednice Republike Hrvatske. Samim tim riječ je o sigurnosti Hrvatske, države koja je članica NATO-a što svemu daje dodatnu težinu. Ozbiljan i odgovoran državnik-  a bilo bi normalno očekivati da je to netko tko je premijer ili netko tko je bio predsjednik –  ama baš nikada ne bi dovodio u pitanje sigurnost svoje zemlje samo zato što su građani dali povjerenje opciji koja nije njegova.

Nenormalno da je  u državi, u kojoj svakodnevno zahvaljujući nesposobnosti aktualne vlasti i dugogodišnjom šutnjom Josipovića (za što je unatoč navodnoj enormnoj popularnosti na izborima i kažnjen), pitanje preseljenja Ureda predsjednice postalo prvorazredna politička tema. To je skandalozan  ali već dobro poznat model rada Milanovića i njegove vlade koja već tri godine mandata redovito i sustavno otvara ideološke teme.  Nije tajna da je Milanović potpuno netalentirani političar i zato je očekivano da nije uspio  ništa naučiti iz Josipovićevog poraza, kao što nije uspio ništa naučiti nakon svojeglavog inzistiranja na Lex Perkoviću, a što dokazuje i ovaj pokušaj ponižavanja izabrane predsjednice. Ali za očekivati je da će i ovaj put dobiti po prstima.

Zato su u pravu oni koji sumnjaju da ovaj igrokaz, iza kojeg se krije svjesno kršenje zakona o sigurnosti štićenih osoba,  između bivšeg predsjednika i premijera čiji mandat u ovoj godini završava,  ima puno dublju i grublju pozadinu. U javnosti se, tako, spominje pokušaj da se preseljenjem otuđi dio dokumenata koje kompromitiraju Josipovića, ali i Mesića. Ni takva razmišljanja ne treba odbaciti i treba učiniti sve da u takvim nakanama, ukoliko su one točne,  ne uspiju.

Na kraju treba se osvrnuti na obećano u kampanji. Istina je da je izabrana predsjednica, doduše nespretno, spominjala Visoku 22 kao moguću ili poželjnu lokaciju. Ali isto tako istina je i to da je tu lokaciju spominjala isključivo u kontekstu smanjenja dosadašnjih enormnih troškova Josipovićevog ureda i isključivo pod uvjetom da nadležne službe daju suglasnost za preseljenje u smislu sigurnosti.

Predsjednica Grabar Kitarović u kampanji je isto tako jasno davala do znanja da nije  zadovoljna načinom na koji Milanović i njegovi ministri vode gospodarstvo, kako koriste EU fondove, stanjem u zdravstvu, obrazovanju, nepotrebnim troškovima i luksuzom kojim su okruženi dok svi ostali grcaju u krizi. Predsjednica je dala i kritiku na način kako se aktualna Vlada odnosi i prema problemu branitelja i socijalno najugroženijih skupina i pravo je pitanje zašto se, kad je riječ o tome, Milanović, koji najednom glumi vilu Zvončicu, pravi da ništa nije čuo?!