Silvana Oruč Ivoš: Na velikosrpske provokacije Hrvatska mora imati odgovor

Nitko ne očekuje niti zagovara da se hrvatska politika prema Srbiji postavi barbarski, ali minimum očekivanja je to da se postavi kao zrela, europska država koja štiti interese vlastitog naroda i povijesnu istinu. Partnerstvo sa Srbijom da, ali ono mora biti utemeljeno na činjenicama i njihovu obostranom poštivanju.

Sudeći po izjavama i potezima koje su posljednjih mjeseci izveli vodeći srbijanski političari Srbija nesumnjivo još nije raščistila s prošlošću i vodi opasnu politiku. Ne samo da nema ni najmanju volju prihvatiti odgovornost za agresiju na Hrvatsku, nego njeni političari, a teško da je to slučajno,  konstantno podižu tenzije.

Iz svega bi se dalo zaključiti da za Srbiju rat s Hrvatskom još nije završen. I ne će biti dok ne priznaju Oluju kao legitimnu oslobodilačku vojno-redarstvenu akciju kojom je međunarodno priznata Hrvatska oslobodila svoj od druge države i pobunjenika okupirani teritorij.

Srbija, pak, i dan-danas radi sve da Oluju prikaže kao napad na nedužno srpsko stanovništvo iako je takvo što čak i presudom Haaškog suda odbačeno. Štoviše, svakim novim potezom ili izjavom svakodnevno jačaju tenzije između dvije zemlje, a pravog odgovora iz Hrvatske još nema. Uz to, službena Srbija najavljuje da će 5. kolovoza proglasiti danom srpskih žrtava što opet gura priču o, u najmanju ruku, podijeljenoj krivnji iako je činjenica da su srpske vojne snage došle u drugu državu, a ne obrnuto. Kao što je činjenica da su nedužne srpske žrtve u Oluji stradavale mahom od srpske ruke.

Srpski general Mile Novaković, primjerice, na ulazu u Dvor na Uni, 8. kolovoza, izdao je zapovijed  da se tenkovima pogazi srpska kolona s izbjeglicama, a u Haagu je dokazano da je broj srpskih žrtava u Oluji daleko od onog što je Savo Štrbac pokušavao nametnuti. Takvih je primjera puno.

Trebamo li se brinuti?! I te kako!

Krenimo redom. Prije koji dan srbijanski šef diplomacije Ivica Dačić drsko poručuje da će Srbija pozorno pratiti koje će države poslati vojsku na vojnu paradu 5. kolovoza koju organizira Hrvatska u povodu akcije Oluja, a njihovo će sudjelovanje smatrati „antisrpskim stavom“. Dačić bez diplomatskog ili pristojnog objašnjenja otkazuje i dolazak na Croatia Forum u Dubrovniku čime se prema Hrvatskog ponaša u najmanju ruku – neprimjereno.

Drugo, rehabilitacijom četničkog vojvode Draže Mihailovića Srbija je  pokazala da je miljama udaljena od europskih vrijednosti i da se još uvijek nije spremna suočiti s povijesnim činjenicama. Krivotvorina i dalje ostaje light motiv srpske politike. Naravno, nitko ne govori o aktiviranju fašističkih snaga u Srbiji, a iz Hrvatske je opet izostala dovoljno jaka i efektna reakcija.

Slučaj treći, u Hrvatsku dođe srbijanski ministar za rad i zapošljavanje Vulin i besramno izvrijeđa hrvatskog blaženika naravno ne prežući od toga da izvrne i prevrne sve činjenice i da blagopokojnog kardinala Stepinca stavi u kontekst kakav ne samo da ne zaslužuje nego je i daleko od istine. I opet nikom ništa.

Slučaj četvrti, Srbija u Beogradu podiže spomenik Gavrilu Principu, članu radikalne desne srpske skupine Crna ruka, atentatoru na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu 1914., čije ubojstvo povjesničari smatraju povodom za početak Prvog svjetskog rata.

Nekadašnji četnički vojvoda, a danas predsjednik Srbije, Tomislav Nikolić tom prigodom poručuje:  „Ako je Winston Churchill u svojoj knjizi Nepoznati rat napisao da je Princip umro u zatvoru, a da spomenik koji su njegovi sunarodnjaci podigli slavi njegov i njihov zločin i genocid, onda ne čudi i prijedlog rezolucije o Srebrenici, kojim bi od danas simbol zločina bila samo Srebrenica.“ I dodaje da ne će dopustiti vrijeđanje Srba ubijanih u Jasenovcu, Staroj Gradiški, Jadovnom, te strijeljanih tijekom njemačke okupacije u Kraljevu, Kragujevcu i Novom Sadu.

Dakako, opet promašena tema jer Hrvatska i sve hrvatske opcije daleko su od toga da vrijeđaju bilo čije nedužne žrtve, a  s druge strane najveće zločine devedesetih od Vukovara do Srebrenice u tuđoj zemlji počinili su upravo Srbi.

Slučaj peti je odnos prema Šešelju. Iako je Haaški tribunal tražio da se uhićenje i izručenje čelnika radikala Vojislava Šešelja obavi u što kraćem roku, vlasti u Srbiji odlučile su poštovati domaće zakonodavstvo koje za to zahtijeva ispunjenje određene procedure, tako je upitno hoće li  Šešelj ikad biti vraćen u Scheveningen.

To što srpska politika laže i manipulira manje je zabrinjavajuće jer Srbi laž, kao što priznaje i njihov nacionalistički radikalni ideolog Dobrica Ćosić, doživljavaju kao normalni oblik patriotizma i potvrdu urođene inteligencije (Deobe

, 1961.)
Zabrinjavajuće je, međutim, što izostaje hrvatski odgovor (čast pojedincima). Jer srpske ozbiljne provokacije i opasna politika daleko su od europskih uzusa i očito idu za stvaranjem nekih novih sukoba.

Nažalost, hrvatska se politika, unatoč relevantnim dokazima i činjenicama,  nikada nije znala kvalitetno postaviti prema takvim srpskim provokacijama. Uvijek je šutjela u ime nekog „višeg“ interesa: ulaska u NATO, Europsku uniju, a danas, pak, jer smo taoci ambicije Vesne Pusić da postane glavna tajnica UN-a. Dakako, nitko ne očekuje niti zagovara da se hrvatska politika prema Srbiji postavi barbarski, ali minimum očekivanja je to da se postavi kao zrela, europska država koja štiti interese vlastitog naroda i povijesnu istinu. Partnerstvo sa Srbijom da, ali ono mora biti utemeljeno na činjenicama i njihovu  obostranom poštivanju.

Hrvatska će samo tako postati istinski predvodnik u “regiji”.