Silvana Oruč Ivoš o zadnjim danima SDP-ova premijera: “Ako je i od Milanovića, previše je!”

U dobru se ne uzvisi, a u zlu ne ponizi, glasi stara hrvatska uzrečica. No, Milanović i ekipa očito je nisu prepoznali. Isto onako kako su se bahatili dok su bili na vlasti, misleći da će njihova biti vječna, na odlasku cvile, koprcaju se i vrijeđaju do te mjere da prelaze granicu dobrog, i svakog drugog,  ukusa.

Koga su još mogle iznenaditi salve bijesa i uvrjeda koje je nakon konstituiranja Hrvatskog sabora i izbora HDZ-ova akademika Željka Reinera za predsjednika, izrekao Zoran Milanović?!

On, koji je tu i tamo za potrebe zavaravanja javnosti ili kojeg potencijalnog partnera znao odglumiti tolerantnog frajera, ipak će ostati zapamćen tek kao frustrirani i razmaženi klinac koji se baca na pod, urliče, tuče i razbija sve oko sebe samo zato što je protivnička ekipa zabila gol.

Još uvijek tehnički premijer u završnici svoje političke karijere osramotio se nekulturnim i sramotnim ispadom koji je zgrozio čak i članove njegove stranke, nazvavši političke suparnike HDZ i Domoljubnu koaliciju, kriminalcima, špijunima, proustašama. Jer takvi su svi oni koji se ne dive njegovu liku i djelu, koji su se usudili pokraj njega i njegove veličine izaći na izbore i ponuditi neki svoj program; koji dogovaraju koalicije i dogovore s drugima, a ne s njim. Zato ih treba izvrijeđati, poniziti, satrti…

Dakako, tko gubi –  a Milanović već sada puno gubi i mogao bi još podosta izgubiti –  ima se pravo ljutiti. No, pri tome bi mogao voditi računa da je ipak tehnički premijer i da njegove riječi osim što pokazuju manjkavost kućnog i svakog drugog odgoja, imaju i drugu dimenziju.

Da se razumijemo: nije to ništa novo. Kad god je gubio izbore, Milanović je tražio izlike i tvrdio da je zapravo pobijedio. Sjetimo se 2007., kada je gotovo sigurnu pobjedu u nekoliko mjeseci kampanje pretvorio u sigurni poraz i onda na izvanrednoj konferenciji za novinare tvrdio da je on pobjednik jer da je izašao zajedno s HNS-om, imao bi više mandata od HDZ-a. Ili kada je nakon pobjede Kolinde Grabar-Kitarović poslao svoju pouzdanicu Petrović Jakovinu, koja je nekom čudnom računicom ustvrdila da je Kolinda zapravo izgubila. Isto se dogodilo i ovaj put.

Milanović i njegovi prijatelji sada traže način kako dokazati da je relativni pobjednik Domoljubna koalicija zapravo izgubila izbore iako je, zajedno s Mostom, na najboljem putu da sastavi novu Vladu. Pa tako SDP-ovac Stazić u jednoj emisiji tvrdi da je koalicija Hrvatska raste dobila najviše glasova.

Otužne su njihove tvrdnje kako Tihomir Orešković ne može biti mandatar jer nema legitimitet, iako svi znamo da u parlamentarnim sustavima predsjednika Vlade bira Sabor. Odnosno da građani biraju zastupnike a ne predsjednika Vlade. Jednako tako su otužni njihovi  napadi na Most kojemu  su do prije koji dan obećavali sve i svašta samo da sastave vladu s koalicijom Hrvatska raste. Štoviše, Milanović se velikodušno odrekao čak i premijerskog mjesta u korist Bože Petrova.

Kad se Most odlučio za Domoljubnu koaliciju, što je i očekivano jer su birači i jednih i drugih glasovali za protiv Milanovića i njegove ekipe, ekspresno je dobio salve uvrjeda na svoj račun. Do te mjere da ih je bivši ministar Maras – koji se, nažalost, ne može pohvaliti značajnijim rezultatima svoga četverogodišnjeg rada – gotovo istodobno, na svom facebook profilu, nazvao ni manje ni više nego lažljivcima i prevarantima.  

Milanović ništa nije naučio posljednjih godina visoke politike. Pa ni osnovnu lekciju  da nitko nije vječan i da je u politici najvažnije prepoznati tajming. Pa i onda kada treba znati dostojanstveno otići.  U dobru se ne uzvisi, a u zlu ne ponizi, glasi stara hrvatska uzrečica. No, Milanović i ekipa očito je nisu prepoznali. Pa isto onako kako su se bahatili dok su bili na vlasti, misleći da će njihova biti vječna, ne pokazujući poštovanje prema onima koji su ih izabrali, na odlasku cvile, koprcaju se i vrijeđaju do te mjere da prelaze granicu dobrog, i svakog drugog, ukusa.

Njima ništa ne znači ni to da postoje trenutci, a to je svakako konstituiranje novog saziva Hrvatskog sabora, kada se treba moći izdići iznad vlastitih interesa i želja. Bilo je lijepo vidjeti i čuti akademika Reinera kako pristojno zahvaljuje dosadašnjem predsjedniku Leki i Leku kako čestita Reineru, odnosno kako prije toga izjavljuje da će i osobno glasovati za jedinog kandidata Reinera. Takav model ponašanja trebao bi postati standard i minimum ispod kojeg se ne smije ići. Pa čak i u politici koja je prečesto gruba.

Ono što mnogi poput Milanovića ili Marasa nisu naučili jest to da se političke suparnike ne smiju napadati osobno jer će im se to kad-tad obiti o glavu. Uostalom, to im se već i događa. Nakon birača, njegova bahaćenja i loših rezultata dosta je i u SDP-u. Stoga ne čudi sve više zahtjeva unutar SDP-a da Milanović i njegovo predsjedništvo sami odstupe i da se novi unutarstranački izbori održe ranije.

Srećom, kako je to precizno napisao kolega Davor Ivanković, to više nije problem Hrvatske nego SDP-a.