Silvana Oruč Ivoš: Što je zabavno u veličanju masovnog ubojice?

Neshvatljivo je da se u europskoj Hrvatskoj javno može javno veličati osobu koja je kriva za smrt više od pola milijuna ljudi?!

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Na središnjem zagrebačkom trgu prije koji dan okupilo se nekoliko desetaka tisuća ljudi na mirni organizirani skup kako bi iskazali hrvatsko zajedništvo, dali potporu braniteljima iz Savske, zapjevali i poslušali koju domoljubnu pjesmu i otišli na svetu misu.

Sa skupa su uputili i nekoliko kritičkih poruka vladajućoj garnituri. To je demokracija, rekli bismo. No, ne i u Hrvatskoj. Upravo suprotno! Vjerovali ili ne, okupljanje na skupu koji je, eto, bio nazvan 100 posto za Hrvatsku, slušanje domoljubnih pjesama u kombinaciji s misom i kritikom vladajućima bilo je dovoljno da izazove sablazan širih razmjera.

Isti oni koji su prije koji tjedan odlučili da šest (6) ljudi s propalog skupa protiv branitelja zauzme udarne televizijske minute i naslovnice hrvatskih medija, sada su odlučili da nekoliko desetaka tisuća prosvjednika ne zaslužuje ništa. Osim javno iskazanog prijezira.

Pa je, u tom duhu, navodno, po premijerovu nalogu najprije zabranjen nastup klapi Sv Juraj. Potom je usred izravnog prijenosa misteriozno nestao signal  na desetak lokalnih televizijskih postaja čime je onemogućeno gledanje. Onda je umanjen broj sudionika skupa pa je od 60.000 koliko je procijenio organizator službeno izbrojano tek 10.000 ljudi. Doduše to je još uvijek 1666,7 puta više od onih nesretnih šest. Ali ipak…

No, samo dva dana kasnije medijski prostor okupirala je jedna sasvim druga priča. Trideset pet godina prošlo je od smrti čovjeka kojeg su voljele i žene i ljubavnice, glumice i starlete, koji je u svakom imalo pristojnijem gradu imao vilu ili raskošno imanje, kojem su dječica u kratkim suknjicama i hlačicama te bijelim dokoljenkama s komadom šupljeg drveta u ruci trčala za svaki njegov rođendan, čiji su automobil ili automobile u punoj brzini ta ista dječica poredana uz rub ceste morala posipati svježim laticama najljepšeg cvijeća i  kojem su po nalogu učiteljica morali pisati najljepše pjesme.

Ništa nije bilo teško napraviti. Jer, ljubičica bijela, kako su mu tepali podanici, bio je najbolji šahist, plesač, pijanist… Nosio je najljepše uniforme, hranio se samo s biranim jelima koje su prije njega kušali iskusni kušači, pušio skupe cigare, družio se sa svjetskom kremom i rijetkim životinjama koje je posjedovao. Kao kakav prijestolonasljednik, vladao je sve do svoje smrti, ali i dulje. Jer božanstva ne umiru.

Riječju, vjerojatno su i raznorazni kim il sungovi  po njegovu primjeru učili kako stvoriti savršen kult ličnosti.

Šalu na stranu. Danas možemo glasno reći ono što smo znali i za vrijeme tog moćnika (kojeg povijesna znanost naziva komunističkim diktatorom). Pa tako možemo reći da je Josip Broz obični mit izgrađen na grbači radnog naroda. Njegova ostavština u obliku umjetno stvorene države raspala se u krvi, a gospodarstvo se urušilo onog trenutka kada su se umanjile hladnoblokovske tenzije.

Danas se njegovim krvnicima koji su i izvan granica bivše države ubijali političke neistomišljenike smo zato što su zagovarali demokraciju sudi i u državama zapada. Više nitko u uljuđenoj Europi i demokratskom svijetu nema iluzija o tome tko je on. Štoviše, puno je svjetskih uglednih znanstvenika i relevantnih čimbenika koji Josipa Broza stavljaju tamo gdje mu je i mjesto. Tako se, prema listi britanskog Daily Maila, nalazi na 13. mjestu rang-liste masovnih ubojica 20. stoljeća. U društvu je s  Mao Ce Tungom, Josifom Visarionovičem Staljinom i Adolfom Hitlerom. Britanski list navodi da je Tito je odgovoran za smrt 570 tisuća ljudi, uglavnom političkih protivnika.

Prof. dr. Jure Zovko u više je svojih tekstova navodio profesora američkoga sveučilišta Stanford, Piera Scaruffija koji je na svoj popis Najvećih zločina 20. stoljeća (The Worst Genocides of the 20th Century, 2008.) na temelju činjeničnih  podataka uvrstio Tita među petnaest najvećih zločinaca u 20. stoljeću. Također,  barata podatkom o ubojstvu najmanje 570.000 ljudi. Zovko navodi i Gunnara Heinsohna, njemačkog profesor sa sveučilišta u Bremenu, koji u svojoj knjizi Leksikon genocida (Lexikon der Völkermorde,1998.) također Tita karakterizira kao jednog od najgorih svjetskih zločinaca 20.  stoljeća. Oni nisu jedini.

Uostalom i sami smo svjedoci da se u Titovo vrijeme gubilo glavu ili, ako je bilo više sreće, završavalo u kazamatu samo zbog spominjanja bilo čega što je imalo veze sa zdravim razumom. Ljudi su proganjani zbog odlaska na svetu misu i prakticiranja vjere, partijsko jednoumlje dominiralo je u svakoj pori života.  Djecu  su pripremali već u vrtićkoj dobi, a rukovodeći posao teško se mogao dobiti bez partijske knjižice.

Unatoč svemu, vjerovali ili ne,  danas u Hrvatskoj postoje ljudi koji za sebe vole kazati da su demokratični, napredni, moderni, uljuđeni i kulturni i koji se još dive umjetno stvorenom kultu Tita i njegove tvorevine. Zanimljivo ti isti će se istodobno zgražavati nad braniteljima koji idu na svetu misu i drže ruku na srcu dok svira himna i diviti se čovjeku kojem su i vrtićka djeca morala dokazivati odanost i koji je, nesporno, kriv za smrt 570.000 nedužnih ljudi.

Neki grade njegov kult i dan-danas. Ne zato što i sami vjeruju u njega već zato što im je to jedini način da pokušaju prikriti i svoje rabote i opravdati povlastice koje su stekli zatiranjem svake pomisli na demokraciju.

I na kraju ove kolumne ponovit ću ono što često govorim i pišem. Antifašizam i tisuće hrvatskih antifašista  nisu ni približno isto što i Brozov komunizam i diktatura. Vrijeme je da Hrvatska, kao i cijela Europa, iskreno i bez iznimke osudi svaki zločin. Veličanje osobe koja je kriva za ubojstvo više od pola milijuna ljudi ne može biti uljuđeno, a još manje zabavno!

Foto: FaH