Oni koji još uvijek slave Tita, a kritiziraju Tuđmana, morali bi znati da u njegovoj tvorevini nikada ne bi mogli kritizirati vlast.
PIŠE: Silvana Oruč Ivoš
Nije bilo ni udruga koje su sisale novac iz proračuna i glumile demokraciju. Nije bilo ni parada ponosa (štoviše homoseksualne osobe su proganjali i zatvarali), nije bilo ni prpošne oporbe, ni prosvjeda, niti ulice. Pa nije valjda Tito u nekakvoj gradskoj skupštini skupljao potpise da promjeni naziv ulica i trga.
U sjeni nedavne odluke Odbora Skupštine Grada Zagreba da se u napokon promijeni naziv trga koji nosi ime jednog od najvećih diktatora dvadesetog stoljeća i čovjeka odgovornog za masovne pokolje hrvatskih domoljuba i političkih neistomišljenika Josipa Broza Tita, provukla se i jedna vrlo nekorektna ali i opasna teza.
A to je da bi nekakva druga skupštinska većina jednog dana mogla poništiti spomenutu odluku i trg ponovno nazvati po jugoslavenskom totalitarističkom diktatoru.
Pri tom se, doduše stidljivo, ali ipak provlači prijetnja da se to može dogoditi i s trgovima nazvanim po prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu. Prilog takvim raspravama dao je i SDP-ovac Rajko Ostojić koji je poručio: „ Promijenili ste ime Trgu žrtava fašizma, ali morali ste ga vratiti. Tako će biti i sada“.
No, uspoređivati promjenu naziva ovih dvaju trgova nemoguće je. Prvo, onaj koji nosi naziv u čast žrtvama fašizma legitiman je i u konačnici tadašnje zagrebačke vlasti nisu ga ukinule već premjestile. Međutim, naziv javnog prostora po totalitarističkom komunističkom vlastodršcu koji stoji iza stotina tisuća ubijenih protivnika režima sramota je za sve one koji to podržavaju odnosno za lokalne uprave koje to dopuštaju.
U konačnici, to je i pljuska onima su se zalagali za ime Trga žrtava fašizma, jer što je Tito nego fašist? I koja je uostalom razlika između političkoj djelovanja Tita i fašističkih vođa?! Nema je. I Tito se, kao i npr. Hitler ili Mussolini, brutalno obračunavao s političkim neistomišljenicima, sa svima onima koje je smatrao bilo kakvom prijetnjom od kardinala Stepinca do stotina tisuća nepoznatih narodnih i klasnih neprijatelja.
Ovih dana primoštenski gradonačelnik Stipe Petrina jednim je javnim istupom ponovo podsjetio na promjenu naziva ulice nazvane po dr. Franji Tuđmanu, a što se dogodilo prije nekoliko godina. Dovoljno, da pristaše ideje da jedan od središnjih zagrebačkih trgova nosi naziv po komunističkom diktatoru, ohrabri u toj misli da će jednog dana i Tuđmana micati. Ali, između Tuđmana i Tita razlika je kao između neba i zemlje.
Zato je smiješan revizionistički povjesničar Tvrtko Jakovina – koji je svim silama trudi zaštititi bivši propali komunistički sustav – kada tvrdi da je Tuđman poštovao Tita ili da mu se čak divio?! Tuđman, kao mudar državnik, temu Tita jednostavno nije otvarao za vrijeme velikosrpske agresije jer je procijenio da polemike koje bi ta tema izazvala ne će ići u prilog, tada najvažnijem cilju – oslobađanju Hrvatske. Upravo zbog toga je i uveo tezu o pomirbi.
Čak je smiješno uspoređivati Tuđmanov i Titov antifašistički put. Jer Tuđman je i bio i ostao antifašist i hrvatski domoljub. Onako kao što je to bila i velika većina drugih hrvatskih antifašista. Dok je Titu antifašizam služio samo zato da se domogne vlasti, da uspostavi diktaturu, uvede jednopartijski sustav i strahovladu. Sve ono što je Tito radio poništilo je njegov eventualni obol antifašističkoj borbi.
No, nisu to jedine razlike između Tuđmana i Tita. Dovoljno je vidjeti kako su se odnosili prema ratnim zarobljenicima ili civilima koji su podržavali drugu stranu. Tito i njegova vojska su zarobljenike i civile svirepo ubijali, mučili, žive i ranjene bacali u jame.
Domaći izdajnici (a to su bili svi koji nisu podržavali komunistički režim) likvidirali su bez suda i suđenja. A ako bi i morali održati suđenje, onda im se sudilo u montiranim procesima, kao što je to bio slučaj s kardinalnom Stepincem.
Tuđman je, pak, abolirao sve „domaće izdajnike“, pripadnike srpskih agresorskih snaga u Hrvatskoj koji nisu počinili zločin. Sada vidimo da su tom abolicijom obuhvaćeni i mnogi koji su počinili krvave zločine, a danas bezbrižno šeću Hrvatskom, smiju se žrtvama u lice i još nas optužuju da smo ustaše i fašisti. Tuđman je prije i tijekom osloboditeljske akcije Oluje javno pozvao Srbe s okupiranih područja da ostanu u Hrvatskoj, a za sve one koji to nisu htjeli otvorio je koridor kojim su sigurno napustili Hrvatsku.
Tito je prema hrvatskoj vojsci i civilima, koji su se predali na Bleiburgu imao posve drugačiji tretman – smrt i mučenje.
Uostalom, komunistički diktator je zločine prema narodnim neprijateljima, koji su prvih godina po završetku Drugog svjetskog rata bili svakodnevna praksa – poticao. Čak su se u izvješćima hvalili koliko je ljudi smaknuto ili zatvoreno u komunističke kazamate.
Tuđman je, pak, poticao sankcioniranje pojedinačnih zločina (jer zločini nikad nisu bili dio državne politike!). Zato odmah nakon Oluje, pokrenuto istraživanje svih prijavljenih zločina (mahom je bila riječ o pljački ili uništavanju imovine), nakon čega su podignute optužnice i provedeni sudski postupci.
Oni koji još uvijek slave Tita, a kritiziraju Tuđmana koji je uveo višestranačje i demokraciju, morali bi znati da u njegovoj tvorevini nikada ne bi mogli kritizirati vlast. Jer Tito i njegove povlaštene pristaše uveli su i jednoumlje i jednopartijski sustav. Nije bilo ni udruga koje su sisale novac iz proračuna i glumile demokraciju.
Nije bilo ni parada ponosa (štoviše homoseksualne osobe su proganjali i zatvarali), nije bilo ni prpošne oporbe, ni prosvjeda, niti ulice.
Pa nije valjda Tito u nekakvoj gradskoj skupštini skupljao potpise da promjeni naziv ulica i trga. To se činilo dekretom, preko noći, a onaj tko bi se samo usudio pomisliti, a kamoli reći, da će ta promjena dovesti do troškova zbog promjene dokumenata, automatski bi dobio prijevoz do Golog otoka ili kakvog drugog kazamata.
Štoviše, taj drug Tito, za kojim sada plaču raznorazne jakovine, ostojići ili borićke, sam je po sebi i po svojoj partiji odmah poslije rata nazvao najljepše trgove, ulice i javne prostore. Tako je i ovaj zagrebački Trg već 1948. preimenovao sebi u čast. Ali što su trgovi prema odluci tog velikog diktatora da se njemu u čast trči štafeta, s palicom u ruci, u koju su umetnuti hvalospjevi njegovoj veličini ili odluka da djeca posipaju cvijećem njegove automobile?!
Za tog tipa čak je i Kim Jong-un mala beba.
A ako Rada Borić i Rajko Ostojić to vole, to je njihova sloboda. Ali ne u javnom prostoru!
