U svibnju 2020., u mjesecu obilježavanja najveće povijesne tragedije hrvatske nacije, svjedočimo novom oživljavanju razdora u hrvatskom društvu i još dubljem ukopavanju u ideološke rovove kao da nam nije dovoljan COVID-19, potres u Zagrebu, prijeteća ekonomska kriza i nepredvidiva ugroza zdravlja nacije koja se objektivno prognozira u jesenskim danima.
PIŠE: Kazimir Mikašek
Čini se da smo nacija koja slabo pamti, a brzo zaboravlja vremena kada smo zahvaljujući zajedništvu stvarali i stvorili Hrvatsku? Tuđmanove pomirbe na koju se mnogi pozivaju nema ni u tragovima, o čemu nam svjedoče sve žešće ideološke podjele koje će dodatno zagrijati vrelo političko ljeto 2020.
Na lijevom političkom spektru događa se ujedinjenje ljevičara i liberala koji će se u dva bloka po sistemu „dvije mreže love više glasova nego jedna“, suprotstaviti HDZ-u na parlamentarnim izborima i nema nikakve sumnje da će se taj tip zajedništva na lijevom spektru dogoditi i polučiti realno očekivane rezultate. U stvari, politički entiteti na lijevom političkom spektru nikada nisu ni bili na smrt posvađani da ne bi zbog osobnih i partitokratskih interesa pomirili tekuće foteljaške razmirice. Svi oni zajedno imaju jedan snažan motiv, a to je maknuti HDZ s pozicije vlasti pod svaku cijenu, što je sasvim legitimno i politički opravdano, što konačno i jeste uloga oporbe.
Istovjetni procesi okupljanja događaju se na desnom političkom spektru, a najnovije približavanje Zlatka Hasanbegovića kao jedinog istaknutog ideologa desnice pokretu Miroslava Škore, dat će dodatni vjetar u leđa Mostu, Suverenistima, Željki Markić i još nekima s pravaške scene za realizaciju projekta okupljanja u široku desnu platformu što im nije uspjelo prije izbora za zastupnike u EU parlamentu.
Ostaje za vidjeti jesu li iz tog iskustva akteri desnice nešto naučili i pred njima je ispit vlastite savjesti i vrijeme stvaranja onakvog političkog programa oko kojega bi se mogli svi okupiti. Kod njih vjerojatno ni na temi političkog programa ne bi trebalo biti većih razlika, a prema onome što se može iščitati iz pojedinačnih nastupa lidera desnice, fokus će se svakako staviti na ustavne promjene i promjene potrošenog i neučinkovitog izbornog zakona koji projicira političku nestabilnost i jačanje korupcije nakon svakih izbora.
U tom kontekstu potrebno je napomenuti da je koncept ustavnih promjena i promjena izbornog zakona prema modelu „Hrvatska jedna izborna jedinica“, detaljno razradio Ante Đapić u suradnji s vrhunskim znanstvenicima u svojim „Vukovarskim tezama“ što je zapravo politička platforma njegove stranke Desno.
Ono što je neupitno, ulaskom Hasanbegovića u savez sa Škorom taj blok je snažno percepcijski zaokrenuo u desno, sužavajući si prostor utjecaja na politički centar.
Oko svjetonazorskih prijepora kao što su zaštita života od rođenja do smrti, Istanbulske i Marakeške konvencije, olakšavanja referendumskih inicijativa, (ne)rada nedjeljom, izjednačavanja komunističkog i fašističkog režima, revizija povijesti i sličnih tema svi akteri desnice uglavnom imaju isto mišljenje. Ako ih ubačeni gremiji razdora ne uspiju elementarno posvađati, za očekivati je da će ovaj puta ujedinjenje desnice uspjeti. I oni imaju podjednako jak motiv maknuti HDZ s vlasti, možda još i jači nego što to ima ljevica, pa tako ispada da su ljevica i desnica u svojevrsnoj koaliciji protiv HDZ-a s različitih svjetonazorskih pozicija ali s istim ciljem, što nikako ne ide na ruku HDZ-u!
U koaliciji su N1 TV i Bujica iako se organski ne podnose, tako da politika u Hrvatskoj umjesto umijeća mogućeg postaje umijeće nemogućeg!
HDZ se nalazi između čekića i nakovnja, a otegotna okolnost mu je i u tome što desna frakcija u HDZ-u nakon izgubljenih unutarstranačkih izbora samo prividno miruje i u datom trenutku sigurno će se aktivirati s već poznatim argumentima protiv Andreja Plenkovića. Oni sigurno nisu odustali od preuzimanja HDZ-a iako su im svi dosadašnji pokušaji propali, a HDZ mogu preuzeti jedino micanjem Andreja Plenkovića i to ako ovaj izgubi parlamentarne izbore, ili ako ne bude u poziciji relativnog pobjednika ispregovarati parlamentarnu većinu.
Mogući Plenkovićev plan ulaska u veliku koaliciju kao krajnja politička nužnost dovelo bi do još većeg raskola u HDZ-ovom biračkom tijelu, jer velike koalicije ne može biti bez značajnih svjetonazorskih ustupaka ljevici. Tu se svakako radi o zakonskoj zabrani pozdrava „Za dom spremni“ u svim oblicima, odustanak od bilo kakvog izjednačavanja fašizma s komunizmom, aktivacija rodne ideologije na temelju Istanbulske konvencije, nedjelja kao radni dan, Vatikanski ugovori, a ono što je najvažnije jest podjela resora i osnovnih poluga vlasti.
Svakako je važno pitanje tko bi u takvoj konstelaciji političkih snaga bio predsjednik Hrvatske vlade? Relativni pobjednik izbora? Tko će to biti? Na ta pitanja je doista teško odgovoriti?
Uspoređivati novu moguću veliku koaliciju kao nužnost zbog prijeteće ekonomske krize koja je pred nama, s Vladom nacionalnog spasa u vrijeme Domovinskog rata nema baš nekog smisla, jer je u to vrijeme predsjednik Tuđman kao predsjednik
HDZ-a ipak vodio glavnu riječ oslanjajući se na ustavne ovlasti koje je crpio iz svog polupredsjedničkog mandata. Dakle, HDZ je u toj situaciji bio u dominantnom položaju, a u kavom će položaju biti nakon ovih izbora teško je predvidjeti. Ukoliko SDP sa ujedinjenom ljevicom bude relativni pobjednik parlamentarnih izbora pod svaku će cijenu pokušati izbjeći veliku koaliciju, a da su sposobni stvoriti većinu već su dva puta dokazali. Svi preletači koji su preletjeli HDZ-u kada im je to bilo oportuno vratit će se u svoje staro prirodno lijevo jato.
Ako se desnica ujedini i ako svoj rast bude temeljila na projiciranom programu, usput raspirujući žestoku konfrontaciju s Plenkovićem i Bernardićem na potki sintagme HDZ=SDP, mogli bi silno naštetiti HDZ-u što se već dogodilo na izborima za EU parlament kao i na predsjedničkim izborima. U građenju svojih politika na čelu s „dirigentom“ Škorom desnici silno odgovara Zoran Milanović na Pantovčaku i već sada se vidi da su „slučajni“ ispadi predsjednika Milanovića rezultirali rastom popularnosti desnih političkih snaga i potakli ih na ujedinjenje.
Danas je malo jasnije zbog čega Miroslav Škoro u drugom krugu nije podržao Kolindu Grabar Kitarović?
Izjave Miroslava Škore u kuloarima da je nakon izbora spreman na razgovore i koaliciju sa HDZ-om, čini se najobičniji su spin da bi privukao što veći broj neodlučnih HDZ-ovih birača, a istu je taktiku upotrijebio i na predsjedničkim izborima. Ono što doznajemo iz krugova bliskih Škori, Hasanbegoviću, Mostu i Suverenistima, jest činjenica da koalicija s Plenkovićevim HDZ-om apsolutno ne dolazi u obzir i oni to s gnušanjem odbacuju!
Jer o tom pitanju se neće pitati samo Škoru, već i ostale smrtne Plenkovićeve neprijatelje? Još je legitimnije pitanje bi li Plenković išao u koaliciju sa snagama u kojima je važan čimbenik Most kao dokazani rušitelj HDZ-ovih vlada?
Gotovo izvjestan priključak Nine Raspudića Mostu dodatno usložnjava situaciju! Jer dobiti veliki broj mandata na platformi blaćenja Plenkovića i HDZ-a, a nakon toga s njima ići u koaliciju bilo bi pravo samoubojstvo iz zasjede i prijevara svojih birača. Upravo protiv takve prijevare birača desnica se danas navodno žestoko bori!
Cilj desnice je razbiti HDZ, uzeti im što više mandata, učiniti HDZ relativnim gubitnikom izbora, na taj način srušiti Andreja Plenkovića nakon što su srušili predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, a onda u tim okolnostima pregovarati s nekim novim, lustriranim HDZ-om na čelu s nekim iz HDZ-ove desne frakcije. Pri tome, uopće im nije važno što će u Banske dvore zasjesti ljevica, jer oni između ovog HDZ-a i SDP-a ne vide nikakvu razliku. U tom strateškom planu dirigent Škoro i njegov orkestar svakako računaju na pomoć HDZ-ove desne frakcije, a čak su im uputili i otvoreni poziv za suradnju, raspirujući na taj način još veći sukob unutar HDZ-a.
Udružena desnica, ako se udruži, računa da moguća Bernardićeva vlada neće trajati ni dvije godine, jer SDP je dva puta znao osvojiti vlast i formirati parlamentarnu većinu, ali nikada nije znao tu vlast zadržati barem dva mandata, pa je teško objektivno vjerovati da će to znati s Bernardićem na čelu usred velike ekonomske krize kakva nam prethodi. Vjerojatno će doći do velikih svjetonazorskih sukoba, možda i do socijalnih nemira i u toj revolucionarnoj atmosferi će se stvarati nova konzervativna snaga u Republici Hrvatskoj.
Nakon pada Plenkovića u HDZ-u i nakon pada SDP-ove Vlade stvorit će se nova velika Domoljubna koalicija s novim vodstvom HDZ-a, koja računa uvjerljivo pobijediti na prijevremenim parlamentarnim izborima. Na pitanje kako će u tim političkim previranjima proći Hrvatska i hrvatska nacija općenito, teško je dati bilo kakav suvisli odgovor?
U svim ovim kalkulacijama izgledno je da će „dirigent“ Škoro sa svojim desnim orkestrom ostati u dubokoj hladovini oporbe, a iz te pozicije neće moći izvršiti ni jedno svoje predizborno obećanje, kao što to nije mogao ni prije, jer je izgubio predsjedničke izbore. Predizborna kampanja je i inače rezervirana za hrpu nerealnih obećanja koja u pravilu ostaju mrtvo slovo na papiru.
Umjesto sezone kiselih krastavaca i bezbrižnog odmora od rata s COVIDOM-19, čeka nas užareno političko ljeto u kojemu će, čini se, HDZ-u biti najužarenije. Osim ako u HDZ-ovom laboratoriju ne nađu neko čarobno cjepivo protiv ovog političkog bunila za koje mi analitičari još nismo čuli?
Kazimir Mikašek-Kazo/Foto: screenshot
