Svima onima koji nedužne žrtve bilo kakvih totalitarnih režima dijele na „naše i njihove“ treba jasno reći da nisu ništa bolji od krvnika koji su na najgore načine smaknuli te nedužne žrtve. Ako branimo princip, onda nema druge mogućnosti!
Dok hrvatska službena politika mahom šuti i izigravajući uljuđenu damu, ona srbijanska širi laži i manipulacije gdje god stigne. Tako je i tamošnji ministar obrane Aleksandar Vulin izjavio kako je uvjeren da će Hrvatska ove godine reći ‘ne’ fašizmu i da neće slati državno izaslanstvo na komemoraciju na Bleiburg.
Jer, nemoguće je, smatra europejac Vulin, da bi zemlja, članica Europske unije, otišla položiti vijenac na grob „strijeljanim čuvarima bivšeg ustaškog logora Jasenovca, na grob koljačima iz Jasenovca“.
Ne govori takvo što Vulin bez razloga. Zna taj dobro, uostalom kao i njegovi mentori, da će na takve srpske provokacije junaci u Hrvatskoj zamuknuti. Da se razumijemo, istu je stvar i prije dvije godine poručio tadašnji srbijanski premijer, a sada predsjednik Vučić, i isto tako nije dobio primjereni odgovor iz Hrvatske.
No vrijeme je da im netko odgovori. I da se jasno i glasno kaže nekoliko stvari. Prvu, da je srbijanska politika zadnjih sto godina isključivo hegemonistička. I drugo, da u Srbiji, za razliku od Hrvatske, antifašizam nikad, ali baš nikad, nije imao značajniju ulogu.
Srbija je, naime, bila uglavnom pronacistička. U samoj Srbiji antifašistički pokret nije nikada bio jak. U travnju 1941., nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, nacistima je potporu dala službena Srbija i vlada Milana Nedića. Srbija je odmah po tom sporazumu implementirala rasističke zakone protiv Židova i Roma.
U kolovozu 1941. postignut je tajni dogovor da bi se sredinom studenoga 1941. četnički vojvoda Draža Mihailović, sastao s njemačkim vojnim izaslanstvom u selu Divci pokraj Valjeva. Mihailoviću su nacisti dali oružje za borbu protiv partizana. Štoviše, i Srpska pravoslavna crkva je javno izrazila da podupire naciste.
Današnja Vučićeva politika nije se ni milimetar odmaknula od toga. Jer da je, ne bi se događalo da podižu spomenike Mihajloviću, ali novovjekim četnicima i zločincima koji su ubijali, klali, pljačkali i palili po Hrvatskoj tijekom srpske agresije na Hrvatsku početkom devedesetih.
Zbog svega toga, najvažnije je kako će se Hrvatska postaviti najprije prema zaštiti svojih vrijednosti, a onda i prema srpskoj bahatoj politici koja godinama docira. U tom odnosu Hrvatska se uvijek povlači iako ima ama baš sve argumente i povijesne istine na svojoj strani. Hrvati su valjda jedini narod na svijetu koji to dozvoljava i to na svim razinama.
Evo, samo se nama može dogoditi da u Zagreb, na Hrvatsku televiziju – koja se financira i iz proračuna i od pretplate građana – dođe srpski glumac, i mrtvo hladno izvrijeđa Hrvate. Hrvatske političare usporedi sa srpskim osuđenim zločincima i koljačima, a HDZ nazove gamadi i usporedi ih sa Šešeljevim radikalima.
Voditelj Aleksandar Stanković, koji se godinama ponaša kao da je ta emisija njegovo privatno vlasništvo, većinu je izgovorenih uvreda doslovno prešutio. Naravno, Hrvatsko novinarsko društvo nije reagiralo na takav neprofesionalizam koji se financira iz našeg džepa. No, tko se njima više može čuditi?!
Dosadašnja hrvatska ulizivačka politika, a koja traje gotovo dva desetljeća, dovela je Hrvatsku u poziciju da nam o demokraciji i ljudskim pravima pametuju komunisti koji još žive na otetoj imovini hrvatskih domoljuba predstavljajući se kao antifašisti. Da se politička vodstva doslovno srame odati počast na mjestima stravičnih zločina nad Hrvatima jer se boje Pupovčevih ucjena i Vučićevog lamentiranja.
A oni nam istodobno svakodnevno serviraju hrpu laži o Jasenovcu i tako opravdavaju velikosrpska divljaštva u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata. Hrvatska to ne bi trebala trpjeti nego napokon razriješiti pitanje Jasenovca na način da se konačno dozna ime i prezime svake žrtve bez obzira na njenu nacionalnu pripadnost. Ali i imena onih koji su počinili zločin u Jasenovcu. Ali za to treba imati političke hrabrosti i domoljublja.
I snage da netko napokon jasno kaže da Srbija nema nikakvo pravo manipulirati nedužnim žrtvama Jasenovca i koristi ih za svoje jeftine i ofucane fore o nekakvoj njihovoj tobožnjoj ugroženosti u Hrvatskoj. Jer jedina je istina da službena Srbija čiju okosnicu i aktualno političko vodstvo čine deklarirani četnici, nije odustala od velikosrpske politike.
Isto tako svima onima koji nedužne žrtve bilo kakvih totalitarnih režima dijele na „naše i njihove“ treba jasno reći da nisu ništa bolji od krvnika koji su na najgore načine smaknuli te nedužne žrtve. Ako branimo princip, onda nema druge mogućnosti!
