Zašto Tomislav Klauški ugledni kolumnist 24 sata misli da je smjena Dejana Jovića isto kao i spaljivanje heretika
Najpodlija vrsta kemijanja koja se kao kiselina i lužina može izlučiti iz Josipovićeva najnovijega skandala, ovoga sa smjenom Dejana Jovića, jest ona kakvom se poslužio ugledni kolumnist uglednoga visokotiražnoga tramvajsko-kavansko-mobitelskoga glasila 24sata.
Piše Mate Bašić
Metodom sljepačke redukcije, polazeći od pojedinačnoga prema općemu, Tomislav je Klauški – uz uvodno prelijevanje tople vode iz šupljega u prazno ne bi li se malo rashladila – pod naslovom “Slučaj Jović pokazuje da se u državne dogme ne smije dirati” zaključio: “Zaključno, razumljivo je da se Josipović odrekao Jovića zbog njegove ‘štetne i pogrešne izjave’, to se očekuje od političara u kampanji.
Šteta je samo što je time poslao poruku kako u hrvatskom društvu nije dozvoljeno razmišljati izvan zadanih okvira državotvornih dogmi. One se, nažalost, još uvijek čuvaju javnim spaljivanjem heretika.”
Dakle, Klauški – a čini mi se da mu je to otprije svjetonazorski blisko – ne samo da ekskulpira Josipovića od licemjerja današnjega i od grijeha jučerašnjih (i prekjučerašnjih, i još ranije, i još dalje, i još dublje, i još huđe, i još luđe), nego mu je to “razumljivo”, štoviše, “to se očekuje” – od koga? – “od političara” – kada? – “u kampanji” (koja, usput budi rečeno, nije još ni raspisana, a i ne zna se kad će, jer – čini se – nešto tu ne štima s izbornim zakonom, što je barba Ive tek nedavno primijetio, aferim).
No, slijedeće dvije, završne rečenice lakonski pragmatične programatske kolumne, zapravo su vrhunac toga kemijanja: u njima se, čitateljima 24ure bliskim riječnikom francuskoga prosvjetiteljstva iz nedavnih stoljeća, cijeli slučaj slikovito svodi na inkvizicijsko doba i društvo: Dejan Gallileo Jović u prispodobi T. Klauškoga, razapet kao Prometej, klikće: “Car je gol i eppur si muove”, a potom se u novom prizoru te jednočinke ukazuje biblijski Ivo Poncije P. Josipović, pa nevoljko, brišući oprane ruke o velvetne zavjese u predsjedničkim dvorima, muca: “Pa, dobro, raspnite ga, kad ste već zapeli”… Krivica je, naravno, na “hrvatskom društvu”, na toj amorfnoj masi i nečistoj sili koja nikomu ne dopušta “razmišljati izvan zadanih okvira državotvornih dogmi”.
To “hrvatsko društvo”, kako ga Klauški vidi, ne samo da posjeduje svoje “zadane okvire” i svoje jasne “dogme”, nego su dogme isključivo “državotvorne”, a toliko su gadne te “državotvorne dogme hrvatskoga društva”, da su se obranaški žestoko spremne razračunati čak i s deliktom “mišljenja”, zgromit će svakoga tko drukčije misli i kaže – jer taj kleveće i laže – po uzoru na romantičara Šenou, koji je gromovnik iskemijao stanovitu količinu Rodinovih mislilaca od kamenih svatova bez uporabe dlijeta i čekića.
Konačno, oživotvoreni represivni duh iz boce “hrvatskoga društva” – po Klauškomu, koji se zapravo jedino po tome razlikuje od Jovićevih teza o “neliberalnom referendumu” – nije nitko drugi do Ivo Josipović osobno, deus ex machina “hrvatskog društva”, čuvar državotvornih dogmi, reinkarnacija pokojnog Ivana Milasa s mozgom od dvije marke, Drug Tito koji urla: “Naprijed u nove poraze do konačne pobjede”.
A hoće zapravo reći: – hrvatski referendum bio je neslobodan i namješten, pa što? – Josipović nije trebao smjenjivati Jovića, kad već nije smijenio Bartulicu iz Opusa Dei (čudno, Klauški je u cijeloj ojačanoj bojni predsjednikovih invalidskih pomagala od kostiju, krvi i mesa, bez duha, pronašao jedino Bartulicu za kontrapunkt), – Josipovića natražnjačko i zlo “hrvatsko društvo” prisiljava na taj čin, znamo da on to ne bi inače, kao što i nije ranije, – drukčije je sve to prolazilo, a prošlo bi i sad, samo da nije kampanja u pitanju, – Jović i Josipović su “žrtve a ne agresor”, – “agresor” (na istinu, na mišljenje, na znanost, na ljudska prava) jest “hrvatsko društvo” (otjelovljeno, naravno, u državi)… Naopaka je to logika, vrlo naopaka… Jer, po Klauškomu, ispada da je “šteta” samo što je JOSIPOVIĆ poslao poruku U IME HRVATSKOGA DRUŠTVA (koje je po defaultu – zlo).
S time se donekle i ja jedino slažem: doista je šteta što baš Ivo Josipović odašilja poruke U IME HRVATSKOGA DRUŠTVA, a šteta je što je to mogao činiti i do sada. Ali, baš Ivo Josipović, kao glavni i odgovorni kuhar te kaše u hrvatskom političkom melting potu svega i svačega, mora prvi pokusati čorbu koju je zakuhao i kuhao dugih pet godina (a i ranije, samo tada kao jedan od pomoćnika glavnih i odgovornih kuhara). Tanjuri za “hrvatsko društvo” u ćošku, već su servirani, a i oni u zapećku.
KLIK NA LINK http://www.24sata.hr/politika/slucaj-jovic-pokazuje-da-se-u-drzavne-dogme-ne-smije-dirati-387157
