Gradonačelniku Vukovara nimalo nije lako. S jedne strane svaki dan ga Hrvati, žrtve velikosrpske agresije, vuku za rukav i mole da pomogne oko nestalih, silovane žene također traže pravdu, 30 tisuća logoraša također.
U Vukovaru nema kuće u kojoj nema ubijenog, zlostavljanog na ovaj ili onaj način, nestalog i nepokopanog. Penava s ovim traumama živi svaki dan, i onda mu iz Zagreba, koji na takav način rata nije niti osjetio i koji te probleme Vukovaraca ne rješava, stižu svako malo zahtjevi da se postave natpisi na ćirilici.
Najprije je u vrijeme Račanove Vlade mijenjan Ustav da bi broj stanovnika drugih nacionalnosti ostvario pravo na dvojezičnost, ili dva pisma, smanjen s pedeset posto plus jedan, na trećinu. To po sebi nije problem, jer u mjestu u kojem živim nema trećina Mađara, ali nikome ne smetaju dvojezični natpisi, kao ni talijansko-hrvatski u Istri.
Nisam poklonik teorija zavjere, ali ova promjena je bila smišljena u korist Srba od strane duboke udbaške države, pogotovo u Vukovaru, piše Ivica Šola u Slobodnoj Dalmaciji.
To je razvidno u promjeni metodologije na zadnjem popisu stanovništva kada je dovoljno bilo izreći namjeru (!) da ćeš živjeti u Vukovaru, i ti si pisan kao Vukovarac, a živiš u Srbiji. Dovoljno je vidjeti ovdje na istoku Hrvatske kada se isplaćuju mirovine kako preko Dunava dolazi masa “Vukovaraca” i okupira, ovaj put ne Vukovar, već bankomate i šaltere u bankama i tutanj, natrag u Srbiju.
Kada Ustavni sud, ili, kako ga ovdje zovemo, Šeksov sud, proziva Penavu da poštuje zakone i prava manjina, onda je on samo jedan u nizu koji su stvarali ovaj problem u ratom nezaliječenom Vukovaru.
U redu, lijepo je da se Šeparović iz Šeksova suda poziva na zakonitost. I Milanović se u slučaju ćirilice u Vukovaru skrivao iza “provođenja zakona”, jer on(i) zakone donose, mijenjaju i provode kako odgovara njihovim ideološkim nostalgijama i ciljevima (lex Perković).
Da nije tako, onda bi prije “zakona” o ćirilici u Vukovaru primijenili iste kriterije kao i u Vrgorcu, pa prije ćirilice proveli Zakon o prebivalištu, Zakon o boravištu i Zakon o popisu birača, jer u Vukovaru broj birača premašuje broj stanovnika za 5000!? Ali ne, na popisu stanovništva bilo je dovoljno izraziti “namjeru” da ćeš živjeti u Vukovaru.
Dakle, g. Šeparoviću, ako su u Vrgorcu tako “pročešljali” Hrvate, zašto u Vukovaru također ne provedu navedene zakone pa “pročešljaju” Srbe, ili su Hrvati građani drugog reda? Očito da jesu, jer ne mogu isti zakoni vrijediti za Hrvate u Vrgorcu, a ne vrijediti za Srbe u Vukovaru.
Srba u Vukovaru sigurno nema trećina, ali strogoća koju su naše institucije trenirali na Hrvatima u Vrgorcu, nije prikladna za Srbe (koji ne žive) u Vukovaru, zaključuje Šola.
