Srpska pravoslavna crkva izgubila je 1995. godine sudski spor u Parizu, nakon što je podnijela tužbu protiv listova Libération, Le Monde, Le Figaro zbog tekstova u kojima je optužena za podržavanje etničkog čišćenja i zločina genocida u Bosni i Hercegovini.
To je prvi i jedini slučaj u Europi, a vjerojatno i u svijetu, da je za jednu crkvenu instituciju službeno, u sudskom postupku praktično potvrđeno sudioništvo u najtežim djelima protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva.
Evo što o tomu piše Mirko Đorđević, vjerski analitičar iz Srbije:
“Zastanimo tu nad još jednom gorkom čašom: odveli su ga u spaljenu Foču, nazvali su je tada Srbinje, i raspisala se evropska štampa – posebno Le Mond, Figaro i Liberation u Parizu – da SPC u Bosni podržava etničko čišćenje. Navedeno je bilo i ime patrijarhovo, pa je SPC podnela tužbu u Parizu protiv tih listova. Mučno i tužno. Na suđenju u Parizu svedočili su mnogi, među njima istoričar Paul Garde i srpski vizantolog Ivan Đurić. Branio je SPC vladika Atanasije Jevtić i to tako ‘dobro’ da se suđenje završilo sudskom osudom SPC. Ne, kazao je sudija, fakta su fakta, a francuska se istina ne može ućutkati.”
(Mirko Đorđević, Kišobran patrijarha Pavla, Beograd, 2010.; str. 129.; dostupno na: https://www.scribd.com/document/52643462/Mirko-Djordjevic-kisobran-patrijarha-Pavla; stranica posjećena 10.2.2019.)
Kako piše i Đorđević, vještaci na suđenju bili su vodeći francuski slavist Paul Garde i povjesničar (bizantolog), književnik i sveučilišni profesor dr. Ivan Đurić (podrijetlom iz Kruševca u Srbiji).
Srpsku pravoslavnu crkvu branio je episkop zahumsko-hercegovački, Atanasije Jevtić, poznati velikosrpski fašist i ratni huškač i veliki obožavatelj Slobodana Miloševića, koji se i sam gorljivo zalagao za stvaranje “Velike Srbije”. Bio je i prvi rektor srpsko-pravoslavne “Duhovne akademije ‘Sveti Vasilije Ostroški'” u etnički očišćenoj Foči (koju su Srbi poslije okupacije nazvali “Srbinje”).
Nakon što je saslušao argumente “za” i “protiv” pariški sud donio je pravorijek, po kojemu utuženi listovi nisu krivi i nisu oklevetali SPC niti su u svojim tekstovima iznosili dezinformacije i neistine vezano za prikazivanje ratnih događaja u Bosni i Hercegovini i djelatnost srpske crkve i patrijarha Pavla.
Dakle, novinari su pisali istinu, a SPC je suodgovorna za masovna stradanja civilnog stanovništva, odnosno, za etničko čišćenje i genocid u Bosni i Hercegovini.
Naravno, u Srbiji i okupiranim područjima Hrvatske i BiH, ova je odluka francuskog suda dočekana s ogorčenjem (pogotovu stoga što se Francuzi tradicionalno shvaćaju kao prijatelji Srba), uz salve uvreda i prozivki, ne samo na račun suda koji je ovaj pravorijek donio, nego i na adresu francuskih državnika, medija i građana.
Kao i uvijek, velikosrpska propaganda nastojala je cijeli svijet uvjeriti kako su ustvari Srbi jedine žrtve rata i da se nad njima vrši “genocid” – i to su poput mantre ponavljali svi: od Miloševića, akademika, patrijarha Pavla i episkopa, do političara, diplomata, medija.
Podsjetimo ukratko u kojem se kontekstu sve to odigralo i što je prethodilo ovoj presudi.
Genocid i etničko čišćenje kao sredstvo za postizanje cilja
Prema službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, u općini Foča Srba je bilo 18.315 (45,2%), no u sklopu osvajačkog rata i plana etničkog čišćenja, ovo je područje (koje se nalazi na krajnjem istoku BiH, na granici s Crnom Gorom i Srbijom) već u travnju 1992. godine izloženo brutalnim napadima “JNA” i srpskih snaga – uglavnom onih iz Srbije.
Dana 7. travnja 1992. godine, srpski je agresor napao područje Foče topništvom i zauzeo ga već 16/17. istog mjeseca. Tijekom ove operacije ubijeno je (ili “nestalo”) 2.704 osobe, uglavnom muslimana, gotovo cjelokupno ne-srpsko stanovništvo je protjerano, srušene su sve džamije, a izvršeni su i brojni masakri nad muslimanskim i hrvatskim civilnim stanovništvom, uz razaranje, palež, pljačku i silovanja. Treba napomenuti da u to vrijeme na području općine Foča, kao i u cijeloj istočnoj Bosni nije bilo nikakvih obrambenih oružanih formacija, tako da se radilo o čistoj agresiji na nezaštićeno stanovništvo.
Sportska hala “Partizan” pretvorena je u zatvor iz kojega se svake noći odvodilo žene i djevojčice u privatne kuće ili hotele i tamo su sustavno, mjesecima silovane. Nakon tih događaja u Foči, međunarodna zajednica shvaća da su i silovanja jedno od sredstava etničkog čišćenja. Žrtve su mučene, izgladnjivane, trpjele su fizičko nasilje i psihičko zlostavljanje i živjele u krajnje nehigijenskim, neljudskim uvjetima.
I ovdje se povijest ponovila.
Ne zaboravimo da su u Foči i cijelom Podrinju i tijekom Drugoga svjetskog rata četnici provodili planska i masovna klanja muslimana i Hrvata, pogotovu na području Foče, Goražda, Rogatice, Višegrada, Čajniče, Kalinovika s ciljem njihovog trajnog uklanjanja s ovih prostora. Prema najnovijim (još uvijek ne i cjelovitim) podacima, četnici su tijekom Drugoga svjetskog rata u BiH u operacijama etničkog čišćenja ubili preko 45.000 muslimana i Hrvata – ne štedeći niti žene, djecu i starce – srušili su na stotine katoličkih crkava i džamija, razorili, spalili i opljačkali preko 300 sela i manjih gradova, izvršili na tisuće silovanja i provodili nesmiljeni teror (mučenja i masovne egzekucije).
Pedeset godina poslije događa se nešto slično. Civili opet stradavaju od istog agresora i u istim područjima.
Nakon niza neuspjelih pokušaja zaustavljanja rata, Kontakt skupina (koju su činili predstavnici Britanije, Rusije, Njemačke, SAD-a i Francuske), početkom ljeta 1994. godine predložila je trima stranama u BiH mirovni sporazum kojim bi se izvršila teritorijalna podjela unutar BiH, tako da Srbima pripadne 49% područja, a muslimanima i Hrvatima preostalih 51%.
Plan su prihvatili Hrvati i muslimani – Bošnjaci, ali ne i Srbi.
Budući da je tada srpski agresor kontrolirao preko 70% područja ove države, taj je prijedlog glatko odbijen na zasjedanju “Narodne Skupštine” tzv. Republike Srpske 4. srpnja iste godine. Prihvaćanju ovog mirovnog rješenja i zaustavljanju rata, naročito se oštro protivila Srpska pravoslavna crkva. Na spomenutom zasjedanju Karadžićevog “parlamenta”, mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović, vrlo je oštro istupio, govoreći kako je to “desetkovanje srpskog naroda” i “presuda na vješanje”.
Dana 5. srpnja 1994. godine (dan nakon što je prijedlog Kontakt skupine odbila “Narodna Skupština” tzv. Republike Srpske), Episkopska konferencija SPC uputila je svoj “Apel srpskom narodu i svetskoj javnosti” kojim poziva sve Srbe da ustanu u obranu “srpskih zemalja” i uz opetovane tvrdnje kako srpski narod ima legitimno pravo na svoju “Republiku Srpsku Krajinu” i “Republiku Srpsku”.
Episkop zahumsko-hercegovački, Atanasije Jevtić (isti onaj koji je branio SPC na sudu u Parizu) u kolovozu izjavljuje da taj i slični planovi nikad neće biti prihvaćeni ni po cijenu “bombardovanja”.
SPC i patrijarh agitiraju protiv mira i prestanka rata
Kako bi se stvar utvrdila i ne bi bilo iznenađenja, uskoro (u kolovozu 1994. godine), slijedi turneja patrijarha Pavla po “Republici Srpskoj” i oštro agitiranje protiv prihvaćanja plana Kontakt skupine i svakog drugog sličnog sporazuma. Naime, Srpska pravoslavna crkva je tada još uvijek zastupala čvrstu poziciju stvaranja “Velike Srbije” u koju bi ušla cijela BiH i tadašnji okupirani prostor Republike Hrvatske i svako odstupanje od tog cilja za nju je bila “izdaja nacionalnih interesa”.
Krstareći po etnički očišćenim područjima BiH, patrijarh Pavle drži “opela”, “parastose” i liturgije “srpskim žrtvama” i u svojim “besedama” iznova podsjeća na “genocid nad Srbima”, a u Foči (koja je u međuvremenu preimenovana u “Srbinje”) otvara “Duhovnu akademiju ‘Vasilije Ostroški'” u kojoj će SPC odgajati mlade bogoslove i pripremati ih za svećenički poziv. Patrijarh ne vidi rijeke krvi koje teku oko njega i ne sablažnjava se nad masovnim klanjima i zlom što su ga počinili i čine njegovi sunarodnjaci, niti progovara o tomu. Za njega taj dio bosansko-hercegovačke stvarnosti ne postoji.
Turneja kulminira posjetom Palama 14. kolovoza, gdje patrijarh blagosilja Radovana Karadžića i Ratka Mladića, lomi s njima pogaču i drži liturgiju. Prvak srpske crkve zaklinje ih da održe “jedinstvo sa Srbijom” i izglade političke nesporazume s Beogradom, te da ne prihvaćaju nikakve mirovne prijedloge, pa ni najnoviji, a naročito apelira na to da se “među braćom s jedne i druge strane Drine ne mogu postavljati granice”.
Mirovni plan Kontakt skupine odbijen dva tjedna poslije i na referendumu u “Republici Srpskoj” (28. kolovoza 1994. godine) s 96,66% glasova “protiv”.
Tužba sudu, gubitak parnice i nastavak puta u bespuće
Sve skupa, a pogotovu ono što čine patrijarh i njegova SPC, izaziva zgražanje u zapadnoj Europi – budući da su činjenice o tomu što se dogodilo u Foči dvije godine prije već bile dobro poznate – a mnogi listovi (pogotovu u Francuskoj) objavljuju tekstove u kojima se i srpska crkva proziva odgovornom za zločine genocida i etničkog čišćenja. U mnogim se tekstovima kao krivca navodi i poimence patrijarha Pavla.
Kako je već rečeno, SPC je podnijela tužbu i sud izgubila – ali iz toga nije naučila ništa, jer tvrdoglavo nastavlja istim putem ekstremizma, mržnje i isključivosti.
Danas nigdje na Internet mreži i u medijima nema podataka o ovoj crnoj mrlji na obrazu SPC. Velikosrpska klika vodi brigu o tomu da se sve ono što bi moglo smetati imidžu Srbije i Srba ukloni, a prošlost uskladi s njihovim bolesnim tvrdnjama o “pravednom ratu za opstanak srpstva i pravoslavlja”. Srpska pravoslavna crkva ostaje bastion velikosrpske naci-fašističke ideologije, jednako kao i Šešeljeva SRS i Vučićeva vlast.
I aktualni čelnik SPC patrijarh Irinej gazi stazama svoga prethodnika Pavla. Druguje s ratnim zločincem, četničkim vojvodom, fašistom i rasistom Vojislavom Šešeljem i javno se izjašnjava kao pristaša “Velike Srbije”, vrijeđa i optužuje susjede i pri tomu se bez ikakvih skrupula služi otrovnim lažima.
U Parohijskom domu u sklopu Hrama svetog Save, 2011. godine, Šešeljeva Srpska radikalna stranka i SPC skupa su upriličili promociju knjige “Ispovest haškog sužnja“, monstruma Milana Lukića koji je odgovoran za najmanje 140 ubijenih muslimana – Bošnjaka, među ostalim i za 119 spaljenih civila (žena, djece, muškaraca i staraca na dvije lokacije u Višegradu). Mada je i u samome Beogradu bilo zahtjeva da se SPC ogradi od ovog čina, ona to nikad nije učinila. Knjiga se i danas reklamira po tiskovinama i na Internetu, pa i na YOUTUBE-u (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=6IoxLwYiZdw).
Pod patronatom SPC slave se najveći zločinci kao nacionalni junaci, a neke od njih srpska crkva stavlja i u ikonostase manastira, među “Hristove vojnike” (primjerice, četničkog koljača i vođu iz Drugoga svjetskog rata, Dražu Mihailovića; vidi:
I iz te i takve “sestrinske crkve” koja slavi zločince i koljače, koja u svojim redovima ima svece – fašiste i koljače, kojoj je uzor moralna nakaza, fašist, antisemit i duhovni otac Dimitrija Ljotića, Nikolaj Velimirović, danas nam ponovno stižu otrovne strelice mržnje. Nas Hrvate se krivi za rat i prigovara nam se što ga naša Katolička crkva nije spriječila!? Oni koji su uzrokovali to zlo (preko 120.000 ubijenih, stotine tisuća invalida i traumatiziranih, deseci tisuća silovanih žena i djevojčica, milijuni protjeranih i raseljenih uz čitava područja koja su etnički očistili i srušena sela i gradove), prozivaju žrtvu agresije kao krivca!?
Ima li kraja toj bolesnoj velikosrpskoj perfidiji i gdje su granice njihove pokvarenosti!? I danas imaju iste ciljeve kao i prije 25-30 godina, ne odriču ih se i nastojat će ih ostvariti u budućnosti. To nam sami pokazuju svojim djelima. U Beogradu još uvijek stoluje “Vlada ‘Republike Srpske Krajine’ u egzilu”, čiji “ministri” i oni koji se okupljaju oko njih prednjače u ekstremizmu i fašizmu zagovarajući ponovno “oslobađanje Krajine” koja je (po njima) samo “privremeno okupirano područje”!? U njihovim medijima, govorima političara, crkvenih ljudi, intelektualaca, u izjavama običnih građana, “Krajina” se upravo tako shvaća – o njoj se govori i piše bez ikakvih ograda i navodnika, kao da je riječ o državi koju je netko oteo Srbima!
Patrijarh Irinej ne može preko usta prevaliti riječi “Hrvatska” i “Hrvati”, a glumi “hrišćanina”. Za njega i slične “hrišćane” mi kao narod ne postojimo, Hrvatska ne postoji, postoje samo “srpske pokrajine” (Dalmacija, Lika, Slavonija, Banija, Kordun).
Kontinuitet velikosrpske politike genocida i etničkog čišćenja na djelu je od početka XX stoljeća i njihove “Četničke akcije” u Makedoniji, zaključno s onim što se događalo 90-ih godina prošlog stoljeća i u svemu tomu jednu od glavnih uloga igra SPC!
Na drugoj strani, njezini predstavnici u “Mješovitoj komisiji” danas raspravljaju o kanonizaciji našega blaženika Alojzija Stepinca, a nisu u stanju barem prikriti mržnju koju osjećaju prema Hrvatskoj, hrvatskome narodu i njegovoj Crkvi!?
Mi Hrvati moramo shvatiti i prihvatiti neke činjenice kako nam se ne bi uvijek iznova ponavljale povijesne epizode nalik na one iz Drugoga svjetskog rata i 90-ih godina prošlog stoljeća.
Što se tiče Srpske pravoslavne crkve, ona će po svemu sudeći još dugo ostati na tragu velikosrpske ideologije i vjerno služiti svakom režimu koji bude pokušao ostvariti “Veliku Srbiju”. Sve dok njome vladaju nikolajevci i justinovci – dvije podjednako radikalne struje utemeljene na “svetosavlju”, nade za ozdravljenje i njezin povratak temeljima kršćanskog nauka nema.
“Svetosavlje” kao trajni kamen smutnje i nesporazuma
Radikalna klero-nacionalistička ideologija nazvana “svetosavlje” (nastala 30-ih godina prošlog stoljeća u krilu srpskog fašizma – s Nikolajem Velimirovićem i Dimitrijem Ljotićem kao vodećim ideolozima), glavni je duhovni pokretač svih zala koja se rađaju i izviru iz današnje Srpske pravoslavne crkve – to se mora reći otvoreno i bez kolebanja zato što je istina, a ne stoga što bi bilo tko želio omalovažiti ili vrijeđati ovu instituciju ili ne daj Bože srpski pravoslavni narod.
Srbijanski politolog Damjan Pavlica dobro detektira u čemu je srž nesporazuma između SPC i pravoslavlja, pa i kršćanstva u cjelini. Problem je u tomu što je srpska crkva svojim “bogom” proglasila Rastka Nemanjića – svetog Savu (ne bez razloga, taj “srpski bog” potječe upravo iz dinastije Nemanjića koju je Balkan upamtio po barbarskim osvajanjima susjednih zemalja u razdoblju od 12. do 14. stoljeća i krvavim progonima Bogumila – u kojima su sudjelovali i članovi dinastije, uključujući i samoga Rastka) i stvaranjem svoje posebne nacionalno-vjerske ideologije – “svetosavlja” sebe praktično izopćila iz kršćanskog kruga.
(Vidi: https://pescanik.net/razgovori-o-svetom-savi/)
Blizak u svojim razmišljanjima Pavlici je i profesor Mirko Đorđević koji upravo u “svetosavlju” vidi glavni kamen smutnje u odnosima s drugim religijama koje smatra vrlo štetnim i za samu SPC i Srbiju.
Za Srbe-svetosavce sveti Sava je entelehija (grčki: entelekhija), odnosno, savršenstvo (samoostvareni oblik bića, organizam koji postoji sam po sebi), dakle, ravan Bogu.
Nadalje, oni jedinu svrhu svoje vjere vide u jedinstvu crkve (religije), naroda i države (režima). Njihov “organski nacionalizam” (ili “nacionalizam svetog Save”) kao oblik etničkog nacionalizma prema kojemu srpska država svoj legitimitet izvodi iz prirodnog (organskog) produžetka zajedničke rase, u svojoj je srži čista rasistička teorija sasvim bliska Hitlerovom nacizmu – i to je jako dobro zapazio sam Nikolaj Velimirović (danas najveći duhovni autoritet SPC – kojega sa dva zapovjedna svetkovna dana u crkvenom kalendaru stavljaju čak ispred svetoga Save i njegovog oca Nemanje, rodonačelnika “svetorodne loze” Nemanjića i prvog srpskog sveca), podsjećajući da je sveti Sava 600 godina prije “velikog vođe nemačkog naroda” Srbima “utro” isti taj put (“nad-rase” i “izabranog naroda”) kojim moraju ići.
Etnofiletizam – hereza za koju je SPC čvrsto opredijeljena
SPC njeguje etnofiletizam (stavlja nacionalni interes iznad jedinstva vjere) koji je Carigradski sabor odbacio još 1872. godine kao herezu (krivovjerje), obvezujući sve pravoslavne crkve na poštivanje ove odluke i ne pada joj napamet bilo što mijenjati u svojim shvaćanjima, pogledima na svijet ili učenju. Nema nikakvoga povratka na izvorne temelje kršćanstva.
Ona se i danas grozi ekumenizma kao “najvećeg zla” (koje “rastače srpsko biće i smrtni je neprijatelj srpstva i pravoslavlja”), ima isti negativan stav prema “Latinima” i “latinštini” (odnosno prema svim narodima zapadno od Drine i sjeverno od Dunava koji spadaju u zapadno-kršćanski katolički civilizacijski krug), jednako se protivi Europi i njezinim pozitivnim vrijednostima (slobode, demokracije i pluralizma) kao i prije 200 ili 300 godina; jednom riječju, živi u dalekoj mitskoj prošlosti zatvorena u svoj nacionalni okvir, okovana dogmama i bez dodira s realnošću i stvarnim životom.
Nema sumnje da u srpskom narodu (pa i u samoj SPC) ima zdravog tkiva, pravih kršćanskih vjernika, moralnih i čestitih ljudi koji znaju razlučiti vjeru od ideologije i politiku od religije, ali oni se ne čuju, niti o bilo čemu odlučuju. Oni su po svemu svedeni na marginalce na koje se baca “anatema” ako samo zinu i kažu nešto što je izvan okvira svetosavske ideologije. Sveti arhijerejski sabor, Sveti arhijerejski sinod, patrijarh, episkopi i golema većina svećenstva i dalje čvrsto koračaju stazom Justina Popovića i Nikolaja Velimirovića.
I dok je tako, mi i oni bit ćemo dva svijeta koja se ne mogu razumjeti.
Jer, tu nije riječ o običnom. nego o suštinskom nesporazumu – između onih koji prihvaćaju univerzalna načela kršćanske vjere i drugih čija je namjera kršćanska načela podrediti svojoj naciji i njezinim interesima.
Ako vjera služi kao oruđe u ostvarivanju nacionalnih i državnih ciljeva ( i to metodama rata, genocida i etničkog čišćenja kao u ovom slučaju), ona može biti sve drugo ali nikako kršćanska.
Zlatko Pinter/ Foto:Tanjug
