Sretan Božić ili Sretni blagdani? Poučna priča čuvenog Alberta Einsteina

Katolici i kršćani nemaju “blagdane”. “Sretni blagdani” je neodređena i isprazna formulacija koju se najčešće koristi oni koji ne žele spomenuti Božić i za nas nema nikakve važnosti.

Mi imamo Božić i novo ljeto Gospodnje.

I nikakva ponuda robe, potrošnja, popusti i rasprodaje, utrka za materijalnim, nikakvo blještavilo i sjaj ne mogu zamijeniti osjećaj pripadnosti Bogu i Vjeri. Praznina srca i duše ne može se ispuniti ničim osim ljubavlju.

Sveti Pavao u Hvalospjevu ljubavi kaže: “Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi i cimbal što zveči.” (1. Korinćanima 13,1).

Europa je sazdana na kršćanskim vrednotama. Njezina je civilizacija ponikla iz kršćanskih korijena. Ona je izašla iz mraka, barbarstva, iz čopora zahvaljujući Kristu. Prvi kršćanski mučenici koji su trpjeli progone i prolijevali svoju krv ne odričući se Spasitelja i Križa posijali su sjeme koje je proklijalo i urodilo plodovima.

I upravo je Rim koji je stoljećima bio oličenje razvrata, nemorala, nasilja, idolopoklonstva i u kojemu je vladalo mnogoboštvo, Božjom providnošću i snagom Duha Svetoga postao ono što je jeste – utočište i središte Kristove vjere. Rim koji je prednjačio u krvavim progonima prvih kršćana koje su razapinjali, bacali zvijerima, spaljivali i mučili na bezbroj drugih načina. Vjera kršćanska bješe stjerana u podzemlje, u katakombe u kojima se molilo, živjelo i pokapalo mrtve, ali njezino sjeme se sasušilo nije.

“A ja tebi kažem: ‘Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.'” (Mt, 16: 18)

I bi kako je rekao Krist.

Čudesno obraćenje cara Konstantina Velikog koji zaustavlja progone kršćana u 4. stoljeću i na humku Isusovog apostola svetoga Petra (Petrus – stijena) daje sagraditi crkvu posvećenu njemu, Prvaku apostola, ispunjenje je Božjeg nauma i Njegove volje, kao i sve ono što se kasnije događalo s našom Crkvom.

Papa Grgur I. Veliki i Benediktinci promijenili su Europu i snagom vjere, molitvom i radom utrli put civilizaciji. Pogani su napuštali svoje idole, običaje i navike i priklanjali se Kristu, a Kristova Crkva primala ih je raširenih ruku i otvorena srca.

Novi čovjek, kršćanin, širio je ljubav prema bližnjemu, a ne mržnju. Bio je skroman, a ne ohol i uzvišen. Radio je a nije otimao tuđe. Plijenio je dobrotom i nije se služio silom. Dijelio je umjesto da otima. Držao se 10 zapovijedi Božjih u kojima je kao ni u jednom drugom do tada poznatom zakonu bilo sadržano sve što je čovjeku potrebno za život. I barbari, pogani, do jučer divljaci, obraćali su se razoružani njihovom dobrotom i krotkošću. Prestajali su s bludom, nasiljem, sukobima. Savez s Kristom činio je čuda i donio svijetlo u živote ljudi.

I tek promatrajući to obraćenje čovjeka uz pomoć Riječi Božje i žive vjere u cijelosti shvaćamo riječi što ih je izgovorio Spasitelj svojoj Majci kad je pao pod Križem: “Ne boj se, majko, jer evo, sve činim novo”.

Čovjeku je bio prijeko potreban novi savez s Bogom, zato da bi u Bogu pronašao sebe i svrhovito ispunio vlastiti život.

Pa u ime čega se onda i zašto današnja civilizacija, poglavito Europa u kojoj živimo, odriče Krista? Zar čovjek sebi i svomu potomstvu ne želi dobro? Misli li doista da je on mjera svih stvari? Zašto prihvaća zabludu po kojoj je slobodan tek onda kad raskine veze s Bogom? Zar mu ono što ga u takvome svijetu okružuje ne govori upravo suprotno: da postaje rob svojih navika, opsesija, zabluda, onoga prolaznog i bezvrijednog? Zar je utrka za užicima i materijalnim stvarima svrha ljudskoga bitka?

Osvrnimo se i pogledajmo oko sebe. Izgledaju li Vam sretniji i zadovoljniji ljudi koji imaju više no što im treba? Jedan prohtjev rađa drugi i tako u nedogled, bez kraja, konca i svrhe… A najvažnije što je čovjeku potrebno za život ne može se kupiti novcem.

Ljubav, duševni mir, zdravlje, obitelj, potomstvo, osjećaj pripadnosti, osjećaj istinskog zadovoljstva i sreće, znanje, nadarenost, sposobnost – je li to čovjeku potrebno? Malo je onih koji će odgovoriti niječno. A može li se bilo što od toga kupiti, darovati, pronaći negdje na policama veletrgovina ili naručiti preko Interneta?

Ima ljudi koji se pitaju “zašto Bog dopušta Zlo”, pa čak i onih koji postavljaju pitanje ako je svemoguć zašto ne zaustavi Sotonu.

Odgovor na to pitanje je: Zlo samo po sebi ne postoji. Ono je odsustvo Dobra. Kad bi Dobro ispunilo naša srca, u njima ne bi bilo mjesta za Zlo. Bog nam je dao razum i slobodnu volju i mi odlučujemo o tomu želimo li ga ili ne pustiti u svoja srca. I ostavljamo li time što ga ne želimo primiti prostor za ono što je protivno Bogu.

Mada vjerujem da većina Vas čitatelja zna ovu anegdotu koja već godinama kruži Internetom, čini mi se da bi bilo zgodno sjetiti je se baš sad, u ovo vrijeme neposredno pred Božić.

Na Sveučilištu u Berlinu, jedan je profesor-ateist izazivao svoje studente pitanjem: “Je li Bog stvorio sve što postoji?” Nakon što se jedan od njih javio i odgovorio potvrdno, profesor je opet upitao:

–  Bog je sve stvorio?

–  Da, profesore, odgovorio je student.

–  Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i zlo. A sudeći prema pravilu da naša djela govore tko smo mi, Bog je zao, rekao je na to profesor.

Nakon toga student je zašutio, a profesor se pohvalio pred svima kako je uspio dokazati da je kršćanstvo samo mit i ništa više. Javi se, međutim, jedan drugi student koji je podigao ruku i zamoli:

–  Mogu li ja Vas nešto pitati, profesore?

–  Naravno, odgovori ovaj.

Tada student ustane i upita:

–  Profesore, postoji li hladnoća?

–  Kakvo je to pitanje!? Naravno da postoji. Tebi nikada nije bilo hladno?, na to će profesor.

No, mladi se student nije dao zbuniti.

–  Činjenica je da hladnoća ne postoji. Prema zakonu fizike, ono što mi smatramo hladnoćom je zapravo nedostatak topline. Predmeti ili živa bića se mogu proučavati kad imaju ili prenose energiju, a toplina je ono što čini da tijelo ili materija prenose energiju. Apsolutna nula je potpuna odsutnost topline, materija postaje inertna i nesposobna za bilo kakvu reakciju. Hladnoća ne postoji, mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo kad nemamo topline, odgovori student.

I prije nego je profesor došao do riječi, mladić nastavi:

–  Profesore, postoji li tama?

–  Naravno da postoji!, odvrati ovaj samouvjereno.

–  Ne, profesore, tama ne postoji. Tama je zapravo nedostatak svjetla. Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Zapravo, možemo koristiti Newton-ovu prizmu kako bi razbili bijelo svjetlo i proučili različite valne dužine boja. Ali ne možemo izmjeriti mrak. Jednostavna zraka svjetla može se probiti u svijet tame i osvijetliti ga. No, kako možete znati koliko je određeni prostor taman? Ono što možete izmjeriti je količina svjetla koje je prisutno. Tama je izraz koji čovjek koristi da bi pokazao što se događa kad svjetlo nije prisutno!, nastavio je student.

Zbunjen, profesor je zašutio, ali tišina nije trajala dugo.

–  Profesore, postoji li zlo?, upita mladić.

Već nervozan, profesor gotovo ljutito odgovori:

–  Postoji. Vidimo ga svaki dan u primjerima čovjekovog nehumanog ponašanja. U kriminalu i nasilju.

Student se nije dao zbuniti.

–  Zlo ne postoji, profesore. Ili barem ne postoji samo za sebe. To je kao tama i hladnoća, riječ koju je čovjek stvorio da bi opisao odsutnost Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije kao vjera ili ljubav koje postoje kao što postoje svjetlo i toplina. Zlo je ono što nastaje kad čovjek nema Božje ljubavi u svom srcu.

Nakon ovoga profesor je ušutio i sjeo. Legenda kaže da je mladi student bio genijalni Albert Einstein.

Na dobro Vam došlo porođenje našega Spasitelja Isusa Krista i novo ljeto Gospodnje!

Zlatko Pinter/Foto:public domain