STIGLA JE ZAPOVIJED: Nema hrvatovanja! Thompsonu isključiti mikrofon!

Hrvatskom narodu vraćen je ponos! I sve lijepo što se događalo posljednjih mjesec i pol dana pokazalo je nekoliko stvari. Prvo, da ona tiha i domoljubna Hrvatska, neki bi je nazvali i marginalnom, i te kako postoji. Da još uvijek postoje ljudi satkani od istog materijala kao i svi oni ljudi koji su devedesetih ostavili sve i otišli braniti Domovinu.

PIŠE: Silvana Oruč Ivoš

No, ipak ima negativnih reakcija? Doduše, Pupovac se još uvijek nije oglasio, no nema sumnje, brzo će nastaviti svoju standardnu kuknjavu. Pogotovo jer se bliži Oluja. Pa ćemo ubrzo opet slušati o fašizaciji, ustaštvu u Hrvatskoj.

Točno onako kako je zacrtano po projektu SANU 2. Nema iznenađenja.

No, dok čekamo na Pupovca, oglasili su se neki drugi koji trabunjaju o tome kako je doček reprezentacije zapravo trebao poslužiti za „meki ustaški državni udar na Hrvatsku, koji nije uspio“.

Ključno je pitanje, međutim, što je to zasmetalo dežurnim mrziteljima Hrvatske ali i onima koji se ne mogu identificirati s tolikim izljevom domoljublja da su se tako aktivirali. I odgovor je jednostavan.

Hrvatski reprezentativci nisu bili djeca koja su odrasla sa zlatnom žlicom u ruci. Potječu iz obitelji koje su ih naučile da se do uspjeha dolazi mukotrpnim trudom i radom, odanošću i poštenjem. Netom prije finalne utakmice objavljena kratka snimka petogodišnjeg Luke Modrića, koji u prevelikoj jakni, na velebitskom kršu i buri tjera koze ne obazirući se na vukove koji ga zlokobno gledaju, govori više nego cijeli ispisani roman. Jer govori o čvrstoći tog mladog čovjeka i jakim korijenima zbog kojih je takav. A takvi su i drugi reprezentativci. I upravo su zbog toga uzor cijeloj Hrvatskoj, a pogotovo mladima.

Na  svjetskom prvenstvu oni su, zajedno s velikim čovjekom i izbornikom Dalićem, prezentirali brojne vrline. U najvećim pobjedama pokazivali su skromnost, poniznost i jednostavnost, ali i upornost, borbenost, zajedništvo, te ljubav prema Domovini, Bogu, obitelji. I prema hrvatskim braniteljima kojima su posvećivali pobjede. Ti mladi ljudi javno su iskazivali ljubav prema svojim suprugama i djevojkama, nakon utakmica na travnjak su utrčavala njihova bosonoga dječica.

Sve su to vrijednosti s kojima se identificira ona tiha, ali ipak dominantna većina hrvatskog naroda. To su vrijednosti koje svi razumijemo unatoč tome što glasna i mizerna šačica stalno na silu nameće nešto drugo. Ma koliko god netko o tome šutio i pravio se da takva Hrvatska više ne postoji, doček naših Vatrenih pokazao je pravu istinu. Ljudi okupljeni na hrvatskim trgovima dijele te vrijednosti, a oni koji to ne vide ili ne žele vidjeti imaju (ili će imati) ozbiljan problem.

Otužno je bilo ovih dana slušati frustrirane pojedince – koji su zbog tih slika razdraganih reprezentativaca, hrvatskih ljudi, a onda i hrvatske predsjednice koja je svojim ponašanjem osvojila cijeli svijet – sipali jal i bijes.

Na primjer stanoviti Sandi Blagonić koji je čak zaposlen u HAZU-u o trošku državnog proračuna, a koji je na društvenim mrežama uz najgnusnije prostačke izraze vrijeđao hrvatsku predsjednicu.A onda mu to nije bilo dosta pa je u francuskim novinama, uz pomoć svoje stranačke drugarice SDP-ovke Marije Lugarić, napisao falsifikat protiv Hrvatske.

A što treba očekivati od lika koji se hvali kako gleda utakmice u kojima igra hrvatska reprezentacija samo zato kako bi navijao protiv. Pa neka mali frustrirani Sandi navija protiv, kao da je to nekog uopće briga. No, možda bi se trebalo postaviti pitanje etičnosti ( i zakonistosti) s obzirom na to da mu plaću isplaćuju porezni obveznici čiju državu blati po svijetu. Riječju, nek’ Sandi sam zaradi nešto, a onda može pisati što god ga volja.

Ili Krešo Beljak, predsjednik HSS-a, koji je prestao navijati za reprezentaciju jer se Thompson vozio u autobusu s našim nogometašima?! Inače, Beljak je poznata „moralna vertikala“ i šteta što Sandi o njemu nije napisao riječ-dvije kada je već blatio Hrvatsku. Barem bi napisao nešto istinito. Jer Beljak je valjda svjetski raritet. Javnosti je poznato da je provaljivao u automobile, a sada kao saborski zastupnik, moralizira.

Najbolji odgovor nakon njegove sramotne objave dale su društvene mreže pa ću citirati: Zamislite da se Beljak umjesto Thompsona vozio s Vatrenima – ostali bi bez medalja?!

Kad smo već kod Thompsona, zanimljivo je kako su se raznorazni blagonići i njima slični tipovi, brže bolje potrudili cijelom svijetu prikazati kako je na dočeku hrvatske reprezentacije bio – radikal, desničar, ustaša. Retorika ispala iz velikosrpske torbe.

No, mene zanima koja je to pjesma kojom Thompson veliča ustaše ili nacionalizam? Čavoglave i uzvik: Za dom spremni?!

Mrzitelji bi trebali znati da je ta pjesma nastala spontano, između granata kojima su četnici ubijali i rušili Hrvatsku i da je kao takva služila za dizanje morala i nacionalnog ponosa. I bez obzira na uzvik koji na početku ima, treba ju se staviti u kontekst i vrijeme u kojem je nastala. Čavoglave nemaju veze s ustaštvom, a ako nam taj uzvik nije smetao u Domovinskom ratu, ne treba ni sada.

Druge Thompsonove pjesme mogu ne nekome sviđati ili ne, mogu ga slušati ili ne, no činjenica je da u njima nema ništa osim domoljublja, ljubavi prema vrijednostima hrvatske kulture i naroda, ljubavi prema Bogu i obitelji. I to je jedini razlog zbog kojeg se Thompson proganja.

Uostalom, kao i na dočeku Vatrenih. Unatoč jasno izraženoj želji izbornika i igrača da nastupe Thompson i Grdović, organizator je napravio sve da to zaobiđe. Reprezentacija nam je dala toliko sretnih trenutaka posljednjih mjesec dana, a organizatori nisu htjeli ispuniti tu želju.

Stigla je zapovijed: Nema hrvatovanja! Thompson je, na inzistiranje Vatrenih,  pjevao preko podloge Klape Sv. Juraj, a kad je počeo pjevati drugu pjesmu, mikrofon mu je naprasno isključen, a doček zaključen. Pa neće valjda narod okupljen na trgu slušati ono što hoće kad su tu drugovi koji će odrediti što se može, a što ne može slušati.

No, nije važno. Te zabrane ne će poništiti činjenicu da će marginalci s hrvatskih trgova slijediti vrijednosti koje su tako lijepo prezentirali naši Vatreni. Jedna od njih je da se za našu Hrvatsku isplati boriti. Jer, zaslužili smo bolje! Puno, puno bolje!