“Moja kuća će odsad bit hrast ili bukva” izjavio je za srpsku televiziju negdje na granici Hrvatske i BiH, Mile Martić krajiški šerif i vođa krvoločne, pljačkaške i rušilačke horde, dan dva nakon završetka Oluje. “A zašto ne vrba” upitala se u svom osvrtu Tanja Torbarina ( onda joj je to u sveopćoj euforiji prošlo a danas bi bila optužena za govor mržnje).
PIŠE: Ante Križić / Foto: Novosti.rs
Dakle, Mile je htio reći kako će povesti gerilski rat, ili nešto slično, i da neće izlaziti iz šume osim po zadatku. Nešto kasnije Mile je napustio spomenuti hrast i bukvu i cijeli taj teritorij i preselio se u neke sigurnije šume, jer je hrvatska vojska zauzela i taj teritorij unatoč Miletovoj drčnosti. Mile se nije više zaustavljao sve do Južne Srbije gdje je našao utočište do izručenja Haaškom sudu.
Nije se zaustavio ni u Banjaluci niti na ijednom dijelu RS-a, a opjevani “šeher grad” od pada je spasila himbena i pokvarena međunarodna zajednica. Pa je tako malo falilo da u taj drevni hrvatski grad ne uđu oni koji su ga i baštinili prije nego je na ove prostore zagazila osmanlijska noga i za sobom dovukla pljačkaške akindžije, koje će par stotina kasnije Srpska pravoslavna crkva pod patronatom habsburške monarhije a posebno bana Khuena, pretvoriti u Srbe. Uz pljačku su došli, pljačkom su otišli.
Mile Martić je bio priprosti inspektor SUP-a Hrvatske. Postao je poznat kad je u krkansko-kabadahijskom stilu, desne noge podignute na balvan objašnjavao novinarki Slobode Dalmacije Heni Erceg, neka poruči Tuđmanu kako “ova milicija ne sluša hrvatsku vladu ni nikoga nego samo ovaj narod”. Sve onako razvlačući riječi kako bi izgledao što opasnije. (usput, da je znao što će Heni Erceg kasnije postati, zajedno sa svojim priležnikom Viktorom Ivančićem, bio bi sigurno blaži pa bi skrovište od haškog suda mogao potražiti u jednom od brojnih stanova koje je taj dvojac stekao dok ih je keširao čika Soros).
Uvijek ostaje vječno pitanje. Što bi bilo sa gospodinom Pupavcem da Mile nije zaprašio put “majčice Srbije”? Da je npr ostao ko Veljko Džakula, vođa krvave srpske pobune u Zap. Slavoniji. Džakula je bio ko biva omrznuti disident među krajiškim primatima jer je skužio da je u najnepovoljnijem položaju od svih njih, ali nije bio ništa manje radikalan. Shvatio je da Hrvatska vojska jača a njegovi banditi slabe, čak uz pomoć Banjalučkog korpusa i da se sprema bježanija epskih razmjera.
Uzelac je već prebacivao svoju razbijenu čergu preko Save.
“Biti pred Osijekom a ne biti u Osijeku, biti pred Karlovcom a ne biti u Karlovcu, biti pred Gospićem a ne biti u Gospiću” jadao se Veljko na srbijanskim televizijama, “nema nikakvog smisla”. Kad je završavao Bljesak, Veljku su uredno stavljene lisice, još urednije mu skinute i nakon par sati svo zlo koje je Veljko pokrenuo, prebrisano je gumicom kao da se nikad nije dogodilo.
E Mile, primitivni glupi Mile, zar i ti nisi mogao tako. Otrpjeti par sati lisičine na rukama a sad vedriti i oblačiti po Hrvatskoj kao što to rade tvoji drugovi Stanimirović, Rkman i ostali. Doduše malo je Veljko u zapećku, ne voli ga ni Milorad, kao što ga ni ti nisi volio ali ne fali mu ništa. Tu i tamo i njega pozovu da Hrvatima drži predavanje o zločinima iako su se na teritoriju kojeg je ON sa svojim Orcima, na sreću kratko ali na nesreću i dovoljno dugo nadzirao, dogodili jedni od najstrašnijih zločina u Domovinskom ratu. Ljudi su ubijani sjekirama, klani i masakrirani na nezamislive načine.
Tko bi bio vođa Srba i neproglašeni guverner Hrvatske da Mile nije junački zbriso? Milorad ili on? Bi li Mileta zvali u sve tv emisije, bi li Mirjana Hrga sva onako ustreptala gledala u njega ko u najnoviji kupaći kostim, bi li ga Maja Sever dragala pitanjima, bi li Marta Šimić Mrzlečki pridržavala stolicu, bi li ga Domagoj Novokmet fascinirao bradom, nikad nećemo saznati.
Bi li Mile poput Vojislava vukovarskog vitlao pištoljem po Zagrebu, bi li sa sarkastičnim podsmijehom gledao kako “hrvatska policija” po nalogu”hrvatskog suda” odvodi hrvatske zapovjednike u zatvore gdje oni umiru, kako im se procesu ponavljaju dok ih ne osude, kako se srpski vojnici vraćaju i bivaju u pravilu oslobođeni a hrvatske se progoni za svaki šamar, i vjerovatno bi se posprdno nasmijao kroz onaj brk, pa čak i on onako priprost skuživši sve hrvatske apsurde promrsio ” kako tek izgleda kad ovi Hrvate izgube rat ako ovo rade kad su ga dobili”.
Tko bi išao u Beograd po instrukcije? Mile il’ Milorad? Da priupita četničkog vojvodu što mu je raditi “glupim Hrvatima” njega il njegovog “Sancha Pansu” koji ga je u međuvremenu prerastao. Tko bi nazočio skupovima u Srbiji gdje se Hrvate naziva kasapima i ubicama, čiji je “križ kukast” a odmah zatim gostovao na Hrvatskoj televiziji i držao predavanje Hrvatima o porastu govora mržnje i ustašluku u Hrvatskoj.
Bi li Milorad samo tu i tamo držao koje marksističko predavanje ili bi ipak kao svoj drug UJDIJ-evac Žarko Puhovski ipak bio sveprisutan u medijima ali bez moći i novca a umjesto njega predavanje o hrvatskom fašizmu i pripadajuću žutu traku u saboru protestno nosio Mile Martić koji bi pritom kao prije 20 i kusur godina podigao nogu na prvi red saborskih klupa i govorio u brk ustreptaloj Tatjani Munižabi..”poruči ti onoj Kolindi da ovaj Mile Martić ne sluša hrvatsku vladu….i reci da je to rekao Mile Martić… eto tako joj poruči”.
Mislite da je nemoguće. Ljuto se varate. U Hrvatskoj bi i Ratko Mladić mogao biti uvaženi vojni komentator.
Jer realno, što je Mile drugačiji od Milorada, Vojislava, Veljka, Bore. Ni bolji ni gori, možda samo malo gluplji. Al’ ciljevi su im skoro identični. Možda se razlikuju u finesama. Na koji način uništiti Hrvatsku i hrvatstvo. Pa kad se ovi šepure po Hrvatskoj kao da su pobijedili u ratu ne znam što ne bi mogao i Mile, samo da je bio mrvu strpljiviji. Možda bi bili uskraćeni za plačljivo-prijeteće monologe Milorada Pupovca i slušali bi “drčnog Mileta” s jednom rukom nadlakćenom na nogu, ali što sad.
Srpskom primitivizmu u Hrvatskoj nikad se u zube nije gledalo.
