Svakom normalnom čovjeku u Hrvatskoj (neovisno o vjeri, naciji, rasi, svjetonazoru i političkom opredjeljenju) mora se podići kosa na glavi kad vidi što se oko njega događa kad samozvani „domoljubi“ i „moralni čistunci“ kojima je jedini ideal prebrajati ljude po bilo kojoj osnovi krenu poput vučjeg čopora i na one o kojima ne znaju ništa.
Nije li temeljni preduvjet za donošenje koliko-toliko meritornog mišljenja o bilo kakvoj pojavi pa i javnoj osobi to da se prikupe određene informacije i da se konačni sud u bilo kojem smislu izrekne tek nakon toga?
Čemu u pojedinim „desnim“ medijima ova ujdurma oko imenovanja Marka Milića glasnogovornikom Vlade? Komu to može smetati i zašto?
Marko Milić je mlad, obrazovan, kompetentan stručnjak, poliglot, uz sve to sebe je u političkom smislu (koliko je meni poznato) pozicionirao kao demokrašćanina, pristašu političkog smjera dr Franje Tuđmana; dakle, to je spektar tzv. umjerene desnice, ili „desnog centra“ – kako se to ponekad kolokvijalno kaže, mada su to relativni pojmovi i o njihovom sadržaju i značenju bi se dalo raspravljati.
Marko je rođen u Hrvatskoj (1993. godine), naš je državljanin, sposoban, obrazovan i (prema svemu što ja o njemu znam) lojalni i dobronamjerni građanin naše zemlje, spreman raditi za njezino dobro.
Komu to može smetati?
Ili možda smeta otac, Goran Milić koji je nekad bio urednik Yutela, ali se, ne zaboravimo, na vrijeme opredijelio i 1991. godine došao u Hrvatsku. Svoje je zablude odavno javno priznao, a angažman na HRT-u dobio ponajprije zahvaljujući svojim sposobnostima i vrhunskoj naobrazbi – to nitko živ ne može poreći.
Otvoreno i bez dlake na jeziku progovarao je uvijek o svojim stavovima i nije svako malo okretao ćurak, kao mnogi današnji „domoljubi“ koji stranke i „uvjerenja“ mijenjaju češće nego čarape.
Sjećam se jeseni 1991. godine i njegovog intervjua za Večernji list, kad je odgovarajući na pitanje novinara o razlogu napuštanja Beograda, jednostavno rekao: „Otišao sam zato što su tamo svi postali četnici“. Dakako, nije mislio doslovce „svi“, ali velika većina svakako (kako to i danas govore mnogi tamošnji analitičari događaja 90-ih godina u Srbiji).
Goran Milić se nikad nije odrekao dr Tuđmana i njegove koncepcije slobodne, suverene i demokratske Hrvatske. I sasvim sam uvjeren da je u tom duhu odgojio sina.
Pa da Marko Milić čak i nije „desničar“ (umjereni), demokršćanin i „tuđmanovac“ – da je jednostavno politički neopredijeljen i ateist, zar bi to mogla biti zaprijeka za obavljanje posla glasnogovornika Vlade!?
Nisu ljudi ginuli za ovu zemlju da bi se u njoj danas širila nesnošljivost i mržnja, u to sam duboko uvjeren i taj stav ću braniti dok mi živo srce bije – kao čovjek, kršćanin, Hrvat i hrvatski branitelj.
I to nema nikakve veze s Plenkovićem i politikom.
To je po mome uvjerenju sasvim normalan stav nekoga tko promišlja logički i stalo mu je do Hrvatske i njezine budućnosti.
Prst na čelo, samozvani „domoljubi“ i „državotvorci“! Prije nego na nekoga ospete paljbu i nazovete ga „komunističkim aparatčikom“ ili „počastite“ nekim sličnim pridjevom, razmislite – AKO IMATE ČIME!
Zlatko Pinter/Foto:privatni arhiv
