Ako Frljića želimo staviti tamo gdje mu je mjesto, prepustimo ga tržištu. Neka ga obožavatelji financiraju. Uvjerena sam da bi mu to bila najgora kazna.
PIŠE: Silvana Oruč Ivoš
Sviđalo se to nekom ili ne, Frljić je u Splitu dobio sve što je mogao dobiti – a to je pozornost. Zna taj vrlo dobro da je ono što on radi daleko od umjetnosti pa je zaigrao na drugu, sigurnu kartu – na incident. Kad već ne može pokazati raskoš talenta kojeg nema, onda je dobar put okrenuti seprimitivizmu i izvrijeđati svetinje većine poštenog svijeta. I eto te u središtu pozornost.
Ali, to i dalje nije umjetnost. Kao što nije ni umjetnička provokacija. A nije ni inteligentno. Ni duhovito. Ono što radi Frljić razina je cajki.
Frljić pozitivne kritike za svoje uratke nije mogao dobiti iz jednostavnog razloga jer struka ili šuti ili kaže da Frljić nema pojma o svom poslu. I oni koji su mu ideološki bliski kažu da Frljićeva umjetnost nikakva.
Evo na primjer, ideološki mu bliska kazališna redateljica Saša Broz – kojoj je jedna od jačih referenca za osvajanje medijskog prostora to što je Titova unuka i to što je kao mala ljetovala na Brijunima o trošku obespravljene radničke klase – javno kaže da su joj Frljićeve predstave dosadne. „Gledala sam dvije njegove predstave – jednu sam prespavala, a s druge nisam mogla izaći jer sam bila članica žirija na festivalu gdje je izvođena. Nije moja estetika, ali umjetnost i umjetnička sloboda podrazumijeva i takvo kazalište. Onaj tko to ne želi gledati – ne mora.“ Mogla bi se složiti s tom tezom.
Najgora kazna za Frljića
Prepustimo Frljića njegovoj publici. Omogućimo čovjeku da živi od svog rada. Ako ga neko kazalište želi plaćati i igrati njegove uratke i osigurati da publika dođe – nek’ mu bude. Uvjerena sam da bi mu to bila najgora kazna. Jer ono što je gola istina u ovom igrokazu jest to da Frljić nema publiku. I da se unaprijed nije znalo da on u svojoj predstavi primitivno vrijeđa, nitko živ – osim pokojeg ideološkog istomišljenika željnog besplatnog domjenka – na nju ne bi došao. I nitko za to ne bi dao ni lipu.
Frljić je lani gostovao s predstavom u Beču, a svi se valjda slažemo da je to grad kulture, a on je tamo doživio potpuni fijasko. Renomirani bečki kazališni kritičari nisu imali lijepu riječ za Frljićev izričaj.
Konzervativni dnevnik Die Presse napisao je: „Najgora točka sezone, laički odigrano, dosađuje ugrčevitim pokušajima šokiranja.“
Liberalni Der Standard: „Naše nasilje i vaše nasilje je iritantan kazališni uradak, koji traje predugih 75 minuta s neugodnim vonjem školskog kabarea.“
Nazvali su je idiotskom predstavom s kojom se Beč mora nositi u 2016. te da bi se čak i radikalni ljevičarski šok-umjetnik Johann Kresnik samo nasmijao na ovakve besmislice dodavši da je riječ o “cinizmu bez mjere i smisla”.
Agencija APA: „Riječ je o plakativnoj predstavi koja pokušava sve kako bi provocirala. Iz Frljićeve inscenacije ne može se ništa spoznati, ali ima visok potencijal za izazivanje ljutnje.”
Kazališni portal Nachtkritik: „Frljić promašuje metu te se koristi antiintelektualnim kazališnim sredstvima.“
Poljaci, gdje je također nedavno gostovao, nisu se mogli neugodnije iznenaditi. Pa su scenu u kojoj se uz kip svetog Ivana Pavla II, inače Poljaka, kojeg prati natpis „zaštitnik pedofila“ i scenu u kojoj je prikazan oralni seks s Papom – nazvali idejom bolesnog i poremećenog uma, užasavajućim i bolesnim.
Treba li reći da je i u Varšavi bio prosvjed zbog Frljićevih uradaka? Predstavu su prijavili Vijeću Europe, a poljsko državno odvjetništvo također je pokrenulo istragu o toj predstavi.
Katolički institut Ordo iuris pozvao je Poljake da masovno podnose kaznene prijave i tuže Teatar Powszechny, redatelja i ansambl za vrijeđanje vjerskih osjećaja, za što im u Poljskoj prijeti zatvor.
Glasnogovornica vladajuće stranke Pravo i Pravda Beata Mazurek izjavila je: “Ta predstava je silovanje kulture i ne bi smjela biti financirana javnim novcem.”
Poljski ministar kulture poručio kako ne želi financirati Malta festival s obzirom kako u jednom dijelu njegova programa, Platforma Balkana, kao izbornik sudjeluje Oliver Frljić.
Tako o Frljiću govori bijeli i kulturni svijet.
U Hrvatskoj, pak, ideološki obojani pojedinci vrijeđaju one koji s pravom traže da država, njene institucije kao ni lokalna zajednica ne financiraju predstave poput Frljićevih uradaka. Evo i razloga. Ono što radi Frljić nije, kako neki misle ni eksperimentalno, a još manje elitističko kazalište, koje država mora poduprijeti i za koje mora biti mjesta u proračunu sviđalo se to nekom ili ne.
Netalentirani Frljić, naime, ne radi ništa drugo nego se izruguje temeljnim vrijednostima društva jer jedino tako može privući pozornost. To nije nikakvo šokiranje javnosti jer je besmisleno i nema nikakvu poruku i poentu.
Uostalom, gdje bi svi skupa došli kad bi se svako privlačenje javnosti nazivalo umjetnošću?!
Frljić je, da kažemo jezikom koji on razumije, svojim uradcima promašio ceo fudbal. Jer, umjetnost nije silovanje zdravog razuma, nije ni isključivo izazivanje, nije samo pokazivanje najprimitivnijih nagona, nije vrijeđanje. I zato, ako Frljića želimo staviti tamo gdje mu je mjesto, prepustimo ga tržištu. Neka ga obožavatelji financiraju.
Ali, tko bi, molim vas, kupio Frljića?!
Foto: powszechny.com
