Adolf Hitler je, prema riječima očevidaca, povremno ispoljavao panični strah (jednom je navodno vidio demona) koji ga je izobličavao i psihički i fizički. Poslije takvog Hitlerovog napada straha uslijedila bi divlja agresija prema „neprijatelju
PIŠE: Žana Alpeza
Što je strah? Strah je prisutan u srži svakog i zdravog i bolesnoga čovjeka, bio on toga svijestan ili ne. Naravno da je strah nekad, ne samo koristan već i nastupa zaštitinički
Nije dobro da čovjek ne zna za strah. Svi se prirodno bojimo katastrofa: od prirodnih katastrofa zemljotresa, poplava, vulkana; ali čovjek se može bojati „svega i svačega“: recimo puno ljudi se boji insekata (insektofobija), raznih životinja, zatvorenog ili otvorenog prostora i tako dalje.
Ali isto tako čovjek se boji drugog čovjeka, a ono što najviše dominira na ovome svijetu kod čovjeka je strah od smrti.
Najranija dob straha
Mogući strah počinje kažu prenatalni psiholozi ( ovi psihologe rijetko ovdje imamo Amerika je vodeća u ovoj oblasti medicine) još u stanju fetusa, u majčinoj utrobi, u slučaju teškog porođaja, kao i da je moguće, ali (ne i neimenovana) „trauma porođaja“, koja ostavlja tragove u životu.
U toku života kroz proces nepovoljnog odgoja, (prvenstveno nametljivošću roditelja), dijete počinje da se boji roditelja; i to u nekim obiteljima nekada rano, u nekim obiteljima nekada kasnije,javlja se strah roditelja od ili zbog djeteta. Pretjerana brižna majka nekada plaši dijete, tako pokušavajući da se oslobodi vlastitog straha.
„Ne postoji ni jena ozbiljna duševna bolest u čijoj osnovi ne leži strah“
Čovjek nekada nesvjesno, pokušava da se oslobodi od straha,plašeći drugog obično najbližeg ( u obitelji najčešće). Agresivni ljudi,nekada najagresivniji takvi su jer nose nesvjesno u sebi neki veliki strah.
Naprijed ili nazad, čovjek kao „biće straha“ ipak se najviše plaši smrti.
Kada je nedavno portulgalski književnik Rui Zink izjavio:“ da danas cvijeta industrija raširivanja straha“,možda je on izstavo i da kaže ( svjesno ili nesvjesno) da je ustvari toga raširivanja uvijek i bilo, jer je strah prirodno urođen od početka.
Zatrašivanje Bogom
Gore sam navela da čovjek neprestano plaši drugog čovjeka,jao što je „tamna strana “svake religije da plaši vjernika osvetoljubivom Bogom-a Bog je kako iz kršćanske crkve netko jednom rekao: „Ili apsolutna ljubav, ili ga nema“ ,tako i narodi kroz povijest plaše jedni druge,
Moćnici zastrašuju narode
Moćne države i moćnici koji ih vode zastrašuju svoj narod drugim narodom, oslobađajući se ( uvijek istim mehanizmom obrane) vlastitog straha.
Adolf Hitler je, prema riječima očevidaca, povremno ispoljavao panični strah (jednom je navodno vidio demona) koji ga je strah izobličavao i psihički i fizički. Poslije takvog Hitlerovog napada straha uslijedila bi divlja agresija prema „neprijatelju“
Istok se plašio, a i danas se plaši Zapada, a Zapad Istoka. Susjedne države se plaše jedna druge i to, što su krvno srodnije, još češće.
Kako se suprostaviti?
Kako se suprostaviti ovoj stoljetnoj pošasti, prirodnom „zlu u čovjeku“ i čovječanstvu?
Kršćanska vjera imala je oduvijek jedan odgovor, onaj apostola Ivana i njegove poslanice „U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav izroni strah napolje, jer strah ima muku“. A tk ose boji nije savršen u „ljubavi“. Kao i puno toga u Kristovim Evanđeljima i ova poruka svetog Ivana savršeno je točno, idealna.
Može li prosječan čovjek, ne samo kršćanin već i pripadnik druge religije pa i ateist, dostići „savršenu ljubav“ u sebi, ali i ljubavi prema Bogu, prema bližnjem, ali i prema neprijatelju? Cilj takve savršene ljubavi treba da bude ideal kome čovjek valja da teži
Čovjekovi koraci ka individuaciji i/ili oboženja-mravlji su koraci. A tek narodi!? Treba otkrivati u sebi te korake i njima strpljivo poći. Kaže profesor Jerotić.
Foto: shutterstock
