Sveti Valentin, svetac kojega ne poznajemo dovoljno. Kako je i zašto postao zaštitnik zaljubljenih

Dan zaljubljenih – dan prepoznavanja bogatstva duhovnih osobnosti. Životopisi svetaca uvijek plijene našu vjerničku pozornost. Pitamo se kako je to moguće? Kako je moguća tako velika odvažnost i hrabrost svjedočenja? Kako je moguće bez straha ići hrabro u mučeničku smrt?

PIŠE: Vlč Vladimir Trkmić

Na takva pitanja teško je odgovoriti. Mučeništva svetaca ostaju misterij, tajna koja je u cijelosti nedokučiva našemu razumu. Dokučiva je barem djelomično poznavanjem prvih kršćanskih vremena i očima vjere. Prepoznatljiva je onima koji znaju kakva su snaga i hrabrost u čovjeku ako se potpuno, dušom i tijelom, posveti Bogu, braći i sestrama u Kristu.
Sveti Valentin

Sveti Valentin, svećenik i mučenik, živio je u trećem stoljeću poslije Isusa Krista. Pripadao je progonjenoj Crkvi, Crkvi koja tijekom prva tri stoljeća nije imala slobodu djelovanja. Žestoki progoni kršćana od rimskih vlasti trajali su sve do 313. godine, do Milanskog edikta, kojim je dopušteno vjeroispovijedanje u Isusa Krista. Iz života svetog Valentina najpoznatija su dva čuda – ozdravljenje padavičara i ozdravljenje od sljepoće pokćerke poganskog sudca Asterija.

Sudac je nagovarao svetog Valentina na otpad od vjere u Isusa Krista. Ako ne pristane na otpad od katoličke vjere, bit će osuđen na smrt. Asterije je Valentina odveo u svoju kuću. Odmah na ulasku u kuću, u predvorju kuće, bili su kipovi poganskih bogova, koje su častili ukućani kao politeisti. Opazivši te kipove, sveti je Valentin uskliknuo: „O, Bože, obrati ovu kuću i udijeli joj svjetlo poslije tmine, da upoznaju pravo svjetlo Krista Gospodina“.

Sudac Asterije imao je slijepu pokćerku. On reče svetom Valentinu, da ga iskuša: „Da vidimo hoće li taj tvoj Krist povratiti vid ovoj mojoj slijepoj pokćerki“. I dovede djevojku pred svetog Valentina. Sveti Valentin položi ruke na slijepe oči djevojke i pomoli se: „Gospodine Isuse Kriste, rasvijetli službenicu svoju, jer si ti pravo svjetlo“. I, dogodilo se čudo. Slijepoj djevojci otvoriše se oči i ona progleda. Istovremeno su se otvorile duhovne oči Asteriju i svim njegovim ukućanima, te su povjerovali i dali se odmah krstiti.

Drugo znamenito čudo svetog Valentina je ozdravljenje padavičara kojega je ta bolest često hvatala na putu ili na drugim mjestima. Doveli su ga pred svetog Valentina, koji je na njega položio ruke, pomolio se i od tada ga više ta bolest nije napadala. Sveti Valentin podnio je mučeničku smrt 14. veljače 269. godine poslije Krista, u Rimu. Nad grobom svetog Mučenika događala su se dugo poslije njegova ukopa razna čuda. Zato je papa Julije I. u 4. stoljeću na tome mjestu dao sagraditi crkvu i groblje.

Prepoznatljivost svetosti svetog Valentina

Sveti Valentin svojim je životom, djelima i čudima zaslužio lovorov vijenac svetosti. Pripadao je Bogu svim umom i svim srcem. Da bi netko postao kanonizirani svetac, Crkva ima stroga mjerila i strogu proceduru postupka kanonizacije. Uz svakog sveca vezano je činjenje čuda, i to za vrijeme zemaljskog života ili poslije smrti. Neosporna su čuda svetog Valentina za vrijeme njegova života, a isto tako i poslije njegove smrti.

Mnogi zagovori i molitve za zaštitu ostvarivali su se nakon molitve vjernika nad grobom svetog Valentina. Najveća žrtva svetog Valentina jest mučenička smrt. Svjedočanstvo pred poganskom, politeističkom vlašću, da je Isus Krist Bog i jedino moguće duhovno svjetlo u svijetu raznih tmina i životnih, duhovnih čovjekovih promašaja.

Da sveti Valentin nije svet, zar bi se njemu u spomen gradile crkve i kapele tijekom 1700 godina od njegove smrti? Zar bi ga se itko danas sjećao, da nije ostavio dubok duhovni trag i pečat u vrijeme progona kršćana? Duhovna ostavština svetog Valentina satkana je u dvije stvarnosti. Prva je da je moguće, uz pomoć Božju, liječiti fizičku i duhovnu sljepoću, a druga poručuje da smo svi podložni „duhovnoj padavici“, ponavljanju istih grijeha tijekom dužeg vremena.

Duhovna sljepoća

Osim tjelesne sljepoće, postoji i duhovna sljepoća. To je sljepoća nevrednovanja i neprihvaćanje duhovnih stvarnosti. Ona je stanje duše koja je materijalizirana u svim smjerovima. To je žalosno stanje prezira ili ravnodušnosti prema onome što je Božje i duhovno. To je život bez Boga, bez njegovih načela, život egoizma, egocentrizma, materijalizma i konzumerizma. Duhovno slijepi ljudi često za sebe kažu: „Ja nemam vremena za Boga, za molitvu, za Misu, za Crkvu“. Ili kažu: „Možda Bog postoji, nisam siguran“.

Kad čovjek izgubi svjetlo pred sobom, osnovnu duhovnost, makar bio vjernik, živi u duhovnoj sljepoći. Nama je Bog dao svjetlo i svjetlila – Sunce i Mjesec. Dao nam je zdrave oči, bistar i jasan pogled. Nema bolje ni veće ljepote od uživanja u prirodi, u činjenici da je Krist naše svjetlo i u divljenju svakoj zraci sunca. Jesmo li zahvalni Bogu na tim darovima? Ili mislimo da je sve to normalno, da nikome ne trebamo zahvaljivati na dobru fizičkom vidu i duhovnom vidu razlučivanja dobra od zla?

Sveti Ivan Zlatousti, poznati propovjednik, zapisao je:

„Kršćanska vjera je kao svjetiljka. Kao što svjetiljka rasvjetljuje kuću, tako i vjera rasvjetljuje dušu, da može raspoznavati duhovne stvari.“ A sveti Petar apostol poziva sve nas na novo, krsno svećeništvo, svakoga od nas osobno: „A vi ste rod izabrani, kraljevsko svećeništvo, sveti puk, narod stečeni da naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu; vi, nekoć Ne-narod, a sada Narod Božji; vi Ne-mili, a sada Mili“ (1. P 2,9).

Tjelesna i duhovna padavica

Osim bolesti tjelesne padavice, postoji i duhovna padavica. Ona se sastoji od stalnog vraćanja u isti grijeh, stalni grijeh kojega se ne možemo ili teško možemo osloboditi. Uz duhovnu sljepoću neprepoznavanja osobne duhovnosti, duhovna padavica je također loše čovjekovo moralno stanje. Nitko od nas nije savršen ni svet. Pred nama je neprekidna borba protiv duhovne sljepoće i duhovne padavice. Ona je prisutna u nama, u manjoj ili većoj mjeri. Hrabro naprijed, uz Božju pomoć i zagovor Majke Božje.

Valentinovo – dan zaljubljenih, dan pažnje i ljubavi

Dan zaljubljenih, darivanje cvijeća na Valentinovo, ne bi trebao biti puki običaj ni nametnuta formalnost. U duhu Valentinova, trebao bi to biti dan koji nam pokazuje koje su nam osobe svjetlo u životu, kojim osobama dugujem poštovanje, zahvalnost i ljubav za pozitivan utjecaj na svjetlo u našoj duši. Biti zaljubljen u tuđu dobrotu, pozitivan karakter, vedru i karakternu ženu, velika je osobna radost.

Darovati cvijeće dragoj osobi na Valentinovo znači dati malen, a zapravo velik znak pažnje, znači na doživljenu dobrotu uzvratiti dobrotom, znakom pažnje i ljubavlju. Tako Valentinovo postaje radostan dan, pokazatelj „duhovnog zračenja dobrote i plemenitih osjećaja“ koji su bogatstvo u užurbanom tempu života.

Kao što je Isus nama svjetlo, i mi imamo mogućnost biti svjetlo dragim osobama. Svetom Valentinu mogu se i trebaju moliti djevojke i mladići koji teže i žele pronaći i susresti srodnu dušu, dušu koja će im biti svjetlo i pratitelj na životnom putu.

Molitva sv. Valentinu

Ljubljeni Oče,
ti znaš kako je najdublja želja mojega srca susresti osobu s kojom ću dijeliti svoj život. Povjeravam se tvojoj providnosti i molim te da uskoro upoznam osobu koju si mi pripravio. Po snazi Duha Svetoga, otvori moje srce i um kako bih prepoznao/la moju srodnu dušu. Ukloni sve zapreke koje stoje na putu našeg sretnog susreta, kako bih otkrio/la novi smisao cjelovitosti, radosti i mira. Ako je tvoj plan za moj život drugačiji, podari mi milost da ga prepoznam i prihvatim. Predajem svoju prošlost, sadašnjost i budućnost u krotko srce tvojega Sina, Isusa, vjerujući kako ćeš primiti i uslišati moju molitvu.
Amen.
Presveto Srce Isusovo, potpuno ti se predajem!
Sveti Valentine, moli za mene!