Na današnji dan prije 15 godina ( 25. rujna 1991.) Hrvatska je iz New Yorka dobila strašnu vijest – Vijeće sigurnosti izglasalo je Rezoluciju br. 713. kojom se uvodi embargo na uvoz oružja Jugoslaviji.
Još nepriznata, naoružana tek s nekoliko desetaka tisuća kalašnjikova, RH je bila pred slomom. Nešto prije JNA je uspjela prisilno prizemljiti zrakoplov kojim je trebalo stići sofisticiranije oružje hrvatskim snagama, a JNA i pobunjeni Srbi presijecali su Hrvatsku na nekoliko odvojenih cjelina.
Počela je odlučujuća bitka za Vukovar, JNA razara i Zadar i Dubrovnik. Embargo je tada za RH zapravo značio smrtnu presudu.
Lončar i Britanci
Britanska znanstvenica Carole Hodge u knjizi “Britanija i Balkan” bavi se ovom temom. Takvu je odluku u Vijeću sigurnosti gurala upravo Britanija. Problem je nastupio kad je postalo jasno da će Kina, iz načelnih razloga, uložiti veto. U UN-u je nastalo komešanje – bio bi presedan ovako uvesti embargo.
Britanska diplomacija nalazi rješenje. Obraća se Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova i, prema britanskim izvorima, “čovjeku Zapada u SFRJ”. Pored Ante Markovića, tadašnjeg premijera, Lončar je bio političar na kojega je Zapad računao u očuvanju kakve-takve Jugoslavije.
Godinu dana prije ova dvojica Hrvata u Beogradu pokrenuli su plan – pristupanje Jugoslavije u EU. Lončar nalaže Vladislavu Jovanoviću, Miloševićevu čovjeku u UN, da pošalje pismo Vijeću sigurnosti, a potom i sam daje izjavu pred VS, tražeći uvođenje embarga.
Clinton nosi promjenu
To je bilo dovoljno, embargo je uveden, a Hrvatska nije mogla nabavljati oružje na legalan način. Međunarodna je politika, predvođena SAD-om (G. Bush stariji protivio se raspadu SFRJ) i Britanijom, računala da će Tuđmanova Hrvatska ubrzo biti prisiljena na kapitulaciju. Još nije dokraja poznato kako se Hrvatska ipak uspjela naoružati, no sigurno je da je to bilo skupo.
Administracija predsjednika Clintona mijenja američku politiku, zaključuje kako je embargo na oružje Hrvatima i Muslimanima nepošten i počinje “gledati kroz prste”. Brodovi, zrakoplovi i šleperi počinju prelaziti granice RH, preko koje stiže i oružje za BiH. Embargo formalno biva ukinut nakon svršetka rata.
Povratak Lončara
Mentor gđe Hodge James Gow, najcjenjeniji britanski stručnjak za pitanja Balkana, još je 1996. opisao akciju Budimira Lončara. Britanski autori navode da je Lončar “molio da Vijeće sigurnosti uvede Hrvatskoj embargo”.
Prošlo je 15 godina i Lončar je, nakon rada u UN, na poziv predsjednika Mesića postao njegov vanjskopolitički savjetnik. U nekoj drugoj istočnoj zemlji, zbog lustracije (bio je i obavještajac), bila bi mu zabranjena javna funkcija. Zadnji potez bio mu je organiziranje puta Mesiću u Havanu, na ridikulozni sastanak nesvrstanih.
Rezolucija 713 Vijeća sigurnosti UN-a
Vijeće sigurnosti, 25. rujna 1991. donosi odluku o embargu na oružje za područje SFRJ. Argumentacija te odluke temelji se na “činjenici da je Jugoslavija pozdravila namjeru VS UN-a, u pismu upućenom od njezina predstavnika i “nakon što je saslušana izjava ministra vanjskih poslova Jugoslavije”.
U arhivu UN-a, dakle, ostalo je zapisano da je Budimir Lončar, tadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, presudno utjecao da se uvede embargo na nabavu oružja, u trenutku kad je Hrvatska bila u najgoroj vojnoj situaciji.
“Svrgavanje neofašista”
Već 1. listopada Srbija koristi embargo – šalje ultimatum RH i počinje granatirati Dubrovnik, JNA zatvara obruč smrti oko Vukovara.
Kadijević izjavljuje “cilj JNA je svrgavanje neofašističkih hrvatskih vlasti”. Tuđman 5. listopada poziva sve građane RH na obranu. Alija izetbegović pak izjavljuje: “Zapamtite, ovo nije naš rat”.
Dva aviona JNA 7. listopada raketiraju Banske dvore. Sabor RH dan poslije proglašava JNA i Srbiju agresorima.
(Davor Ivanković/Večernji list 25. rujna 2006.)
