Onog trenutka kada je Miroslav Škoro dao prednost Zlatku Hasanbegoviću, Hrastu i Konzervativcima i prvo s njim potpisao koalicijski sporazum stavljajući u drugi plan Most i Suvereniste, dakle one koji su mu svojom potporom donijeli pravi kapital na predsjedničkim izborima, zapravo je sam sebi pucao u koljeno pa se iz jedne komforne i perspektivne situacije stvaranja široke desne platforme stavio u poziciju možebitnog gubitnika
PIŠE: Kazimir Mikašek Kazo
Ako znamo, a znamo iz pouzdanih izvora, da je koalicijskom sporazumu Škoro-Hasanbegović kumovao Velimir Bujanac, veliki Hasin obožavatelj i „prijatelj“, onda je kristalno jasno da je tim potezom Domovinskom pokretu percepcijski nanesena velika šteta.
Zlatko Hasanbegović kao ogorčeni prvoborac protiv foteljaštva, nakon što mu u režiji Velimira Bujanca nije uspio puč u NHR-u izabrao je jedinu mogućnost za svoj politički opstanak pa preko Škore kao svoje transmisije traži svoju saborsku stolicu.
Prioritetnim uključenjem Zlatka Hasanbegovića u koaliciju s Domovinskim pokretom pokrenuta je lavina događanja na desnom političkom spektru poglavito zbog činjenice da se Miroslav Škoro tim potezom pozicionirao ultra desno, ili kako bi se kolokvijalno kazalo pale su maske i Škoro je postao „ustaša s dna kace“, čime si je znatno suzio politički prostor djelovanja kao i koalicijski i birački potencijal.
Zlatko Hasanbegović je svojedobno svojim likom, djelom i javnim nastupima bio veliki uteg Tomislavu Karamarku i danas je razvidno da je Tomislav Karamarko morao otići upravo zbog agresivnih, nediplomatskih nastupa Zlatka Hasanbegovića. Zlatko Hasanbegović je bio taj malj pomoću kojega su mediji tukli Tomislava Karamarka iz svih oružja i na kraju ga dotukli!
Uzalud je sada tvrditi da su Hasanbegovićeve politike bile dobre, dugoročno korisne za Republiku Hrvatsku, da je borba za lustraciju preko otvaranja arhiva i zaustavljanje financiranja NVO-a bila prava stvar, jer ta politika je poražena bez obzira volio to netko ili ne. Tadašnja politička procjena odnosa lijevih i desnih snaga u Republici Hrvatskoj bila je katastrofalna i zbog toga je Tomislav Karamarko morao dostojanstveno odstupiti sa svih političkih funkcija nakon što je izgubio povjerenje najbližih suradnika u samom vrhu HDZ-a.
Ako se tome pridoda i Karamarkova proklamirana borba protiv uvoznog lobija koji preko oglašivača ima snažan utjecaj na mainstream medije, bilo je jasno tko će u toj borbi biti pobjednik.
Ulazak Zlatka Hasanbegovića kao ikone desnice i njegovog Bloka za Hrvatsku u koaliciju sa Škorom, uz napomenu da Blok za Hrvatsku kao stranka zapravo ne postoji osim nominalno, izazvao je pravu pobunu među Suverenistima, a po najnovijem došlo je i do odustanka Mosta od bilo kakve mogućnosti za koaliciju s Domovinskim pokretom.
Percepcija da je Hasanbegović ultra desno zahvaljujući agresivnom Aagitpropu Velimira Bujanca, nikako ne odgovara Mostu, jer Most se nije nikada izjasnio ni kao ultradesna ni kao desna stranka i te polazišne političke pozicije su u suprotnosti s njihovim poslanjem. Most je izmišljen, vođen i financiran od gremija duboke države upravo zato da sruše HDZ, da onemoguće Karamarka i njegove konzervativne politike i u tome su uspjeli.
Most je srušio Orešković-Karamarkovu Vladu i time se danas otvoreno hvale i to nikada nisu tajili! Dakle Most je srušio Karamarka, a time i politike Zlatka Hasanbegovića i potpuno je logično da ne žele biti dio ultradesne koalicije i dio onih politika koje su baš oni rušili. Osim toga, Most bi u koaliciji s Domovinskim pokretom priznao svoj vlastiti politički poraz stavljajući se pod dirigentsku palicu Miroslava Škore i stvorio bi se dojam da u njegovom zagrljaju traže svoj politički spas i prelazak izbornog praga.
Po istom modusu operandi po kojemu su mostovci srušili Tomislava Karamarka kada su bili u čvrstoj poziciji vladajuće koalicije, pokušali su srušiti i Plenkovićev HDZ kada su iz vlade Republike Hrvatske nasilnički željeli ukloniti Zdravka Marića, najboljeg ministra financija u povijesti Republike Hrvatske. Mostov program i njihova anti establišment agenda ni malo se ne razlikuju od anarhizma jednog Živog zida, a njihova retorička saborska suradnja sa notornim Pernarom najbolje govori o tome.
Miro Bulj i Ivan Pernar, kao simboli političkog anarhizma i dilentatizma u Hrvatskoj, čini se, idu prema svom političkom kraju i veliko je pitanje hoće li prijeći izborni prag na predstojećim parlamentarnim izborima. U svakom slučaju, za HDZ dvije brige manje, a Hrvatska njihovim političkim nestankom neće baš ništa izgubiti.
Ulaskom Zlatka Hasanbegovića u koaliciju s Miroslavom Škorom drastično je smanjen koalicijski potencijal Domovinskog pokreta i veliko je pitanje hoće li se realizirati Škorina želja za suradnju s Burom i Zelenima? Prije ne nego da, a Nino Raspudić sigurno neće rasprodavati svoj intelektualni ugled pod dirigentskom palicom Škore, a poglavito ne Bujanca koji ga je podmuklo napadao u ime i za račun dr. Ive Banca kad je Raspudić ( i dr. Ivo Lučić) javno kritizirao Bančeve izjave o Herceg-Bosni i Hrvatima u BiH.
Nino Raspudić s obzirom na svoje izrazite intelektualne i liderske osobine s tom ekipom vjerojatno ne može ni u isti tramvaj, a kamoli na izbornu listu.
Svi govore o ogromnom uspjehu Miroslava Škore na predsjedničkim izborima kao podlozi za parlamentarne izbore, a zapravo se radi o njegovom velikom političkom porazu. Škoro se nije uspio plasirati ni u drugi krug, a kamoli postati predsjednik, što je svaki razuman analitičar mogao predvidjeti. Predsjedničke izbore inače simbolizira visoko personalizirana kampanja u Hrvatskoj kao jednoj izbornoj jedinici što je ogromna razlika između predsjedničkih i parlamentarnih izbora na kojima hrvatskim biračima moraš ponuditi barem 140 kandidata na izbornim listama.
Škorina vjerodostojnost i političko umijeće slomit će se na sastavljanju izbornih lista i tek tada će se vidjeti koliko sposobnih ljudi želi ili ne želi s njim u politiku pod njegovom dirigentskom palicom. Osim toga, ogroman broj HDZ-ovih glasača neće nikada oprostiti Miroslavu Škori što je na Pantovčak doveo Zorana Milanovića nakon što je u drugom krugu rezolutno odbio podržati Kolindu Grabar Kitarović.
Da je Škoro džentlmen i muško, podržao bi Kolindu Grabar Kitarović barem iz džentlmenskih razloga. Danas je bjelodano da je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila višestruko bolja predsjednica od Zorana Milanovića u svim elementima.
Sve se zapravo svodi na to da Miroslav Škoro vjerojatno taktički igra drugo poluvrijeme iste političke utakmice dok mu s tribina gromoglasno plješću Bernardić, Beljak, Mrak Taritaš i cijela lijeva ekipa predvođena Mesićem i Manolićem. Ovaj potonji stogodišnjak vješto čuva tajnu o Škorinom „lunjanju“ po Americi u vrijeme Domovinskog rata da ga ne bi oslabio u ratu protiv HDZ-a!
Ta ekipa Banske dvore može vidjeti samo ako Škoro, Hasanbegović i Bujanac drastično razbiju HDZ-ovo biračko tijelo isto onako kako su to učinili na predsjedničkim izborima. Njihova je zadaća učiniti Andreja Plenkovića relativnim gubitnikom parlamentarnih izbora nakon čega bi Bernardiću bila širom otvorena vrata za sastavljanje parlamentarne većine! Gubitkom parlamentarnih izbora nužno bi se otvorilo pitanje Plenkovićeve političke odgovornosti što bi za njega značilo kraj njegove političke karijere, a za HDZ dugoročni odlazak u oporbu.
Zlatko Hasanbegović je nedavno u svom osebujnom stilu optužio Tomislava Karamarka da je on možebitni „Plenkovićev korisni idiot“ nakon što je u javnost izašla Karamarkova fotografija s Brunom Esih u kontekstu mogućeg stvaranja još jednog bloka na desnom političkom spektru. Ovdje se postavlja opravdano pitanje čiji su „korisni idioti“ Hasanbegović, Škoro i Bujanac nakon što su na Pantovčak doveli Zorana Milanovića i čiji će „korisni idioti“ biti ako u Banske dvore dovedu Bernardićevu ekipu.
Po mojim informacijama koje su uvijek vjerodostojne, Tomislav Karamarko je još uvijek lojalan član HDZ-a, a čak je odustao i od kandidature za predsjednika stranke ispravno procjenjujući da će Andrej Plenković biti siguran pobjednik. Osim toga, Karamarko nije nikada javno napao svoju stranku ni predsjednika stranke i njegova politička korektnost ne može se uopće usporediti npr. s Jadrankom Kosor.
Tomislav Karamarko je jedini političar u Republici Hrvatskoj koji je nakon urotničke akcije Mosta u kontekstu izmišljene afere „Konzultantica“ odstupio sa svih funkcija na dostojanstven način. Konačno, nakon što je Republika Hrvatska izgubila arbitražne sporove u slučaju INA-MOL pokazalo se da je Karamarko bio apsolutno u pravu kada je neformalno upozoravao na mogući gubitak tih sporova što će teško opteretiti državni proračun Republike Hrvatske.
Ako je Tomislav Karamarko popio jednu prijateljsku kavu s Brunom Esih to nikako ne znači da će rušiti HDZ stavljajući se u poziciju lidera nekog novog bloka na desnici, ali svakako je znakovito što nije popio kavu i slikao se s Miroslavom Škorom nego je izabrao društvo dame.
Osim samozvanog mesije Škore, na desnom političkom spektru ostali su nedefinirani NHR Brune Esih, Marijana Petir, pravaške stranke, stranka DESNO Ante Đapića, dio nezadovoljnih suverenista i sasvim je logično i legitimno da se ti entiteti ujedine, jer u protivnom nitko od njih neće prijeći izborni prag ukoliko bi išli samostalno na parlamentarne izbore.
Možda je Tomislav Karamarko procijenio da se baš u tim snagama krije potencijalno nova Domoljubna koalicija i da bi to udruživanje bilo daleko autentičnije i ideološki čišće nego ono koje nudi Miroslav Škoro. Sintagma „Domoljubna koalicija“ politička je ostavština Tomislava Karamarka, ta je koalicija bila pobjednička i danas je kristalno jasno da HDZ-u nedostaje to desno političko krilo kako bi lakše doletjeli do relativne pobjede na predstojećim izborima. Zbog toga, kada se govori o „korisnim idiotima“ nije loše iščitati tko je zapravo čiji „korisni idiot“?
Izborni rezultati HDZ-a na predstojećim izborima ovisit će o tome hoće li Andrej Plenković pronaći dovoljno mudrosti za pomirenje s desnom frakcijom unutar svoje kuće, hoće li naći kompromis s „istanbulskim disidentima“ i hoće li uspjeti od „crnih labudova“ napraviti bijele, pitome i lojalne njemu i stranci? Ukoliko mu to uspije, što će se pokazati na izbornim listama kao ključ možebitne izborne pobjede, moći će računati na velik povratak HDZ-ovih birača iz Škorinog i drugih desnih dvorišta i sokaka u kojima tek počinje prava bitka svi protiv svih!
Posljednje ispitivanje javnog mnijenja agencije CroElecto 2×1 komunikacije Roberta Bosaka trenutno daje veliku prednost SDP-u od čak 10 mandata u odnosu na HDZ. SDP-u 64, a HDZ-u 54 mandata, a Škori 14!
Agencija Roberta Bosaka uvijek je najpreciznije prognozirala rezultate svih izbora i ovaj podatak trebao bi zabrinuti čelništvo HDZ-a, jer ako Bernardić bude relativni pobjednik predstojećih izbora, bez ikakve sumnje će formirati parlamentarnu većinu. HDZ-u u tim okolnostima neće biti dovoljna ni postizborna koalicija s Miroslavom Škorom, jer svi potencijalni koalicijski partneri HDZ-a su već rezolutno najavili da nikakva koalicija sa Škorom, a osobito sa Zlatkom Hasanbegovićem ne dolazi u obzir.
Dakle, činjenica je da nas umjesto sezone kiselih krastavaca čeka užareno političko ljeto, a bit će još užarenije s obzirom da nas nakon pobjede protiv COVIDA-19 čeka teška i neizvjesna recesija. Narod u krizama traga za svojim identitetom, za zajedništvom i radije se naslanja na političke autoritete nego na eksperimentalne vratolomije i Škorina obećanja iz njegove političke Večernje škole.
Ta činjenica bi mogla biti komparativna prednost Andreja Plenkovića, što ne znači da može mirno spavati na lovorikama pobjede protiv jedne opake bolesti, jer iza ugla već čeka druga.
Kazimir Mikašek-Kazo
