Iz sadržaja beogradskog Vojnog Arhiva otkriven je samo djelić (količinski gotovo zanemariv) autentične, izvorne građe, ali čak je i to dovoljno da kod njih izazove pravu histeriju i probudi dodatnu dozu agresivnosti i primitivizma.
PIŠE: Zlatko Pinter
Sa svakom novom činjenicom i brojkom koja izlazi na vidjelo dana i ruši njihove desetljećima pomno i smišljeno konstruirane povijesne krivotvorine, naši domaći crveni fašisti sve su nervozniji.
„Revolucionarna klasa“ koja je u svojim mentalnim sklopovima zadržala poriv za nasiljem i ne može se drugačije ponašati. Oni imaju uvjetne reflekse naslijeđene od svojih ideoloških otaca (sindrom Pavlovljevih pasa), pa ovu pojavu treba tako i shvaćati.
Po starom staljinističkom obrascu (napad je najbolja obrana), istinu koja je tek počela provirivati ispod debelih naslaga njihovih desetljetnih propagandnih laži, nastoje prikriti i potisnuti svojom galamom, medijskom histerijom i lavinama novih optužbi (na račun „ustaša“ i Katoličke crkve – što već postaje tragikomično), te idiotarijama što ih priređuju na opskurnim primitivnim seansama u Kerempuhu u vidu „kazališnih predstava“ (što nigdje u civiliziranom svijetu ne prolazi osim kod nas) i na sve druge raspoložive načine, pa i kuknjavom o vlastitoj „ugroženosti“ i tako pozornost javnosti usmjeriti na sve drugo osim na ono što je ključno, a to je da mi još uvijek živimo u nametnutoj stvarnosti koja se kreira na temelju lažne slike o prošlosti (posebice one od 1941. do 1990. godine).
Koristeći gebelsovsko-staljinističku propagandu više od jednog desetljeća teroriziraju većinu građana ove zemlje, a tvrde kako su „ugroženi“!?
Oni koji na kazališne scene postavljaju opskurne predstave nabijene mržnjom i primitivizmom i svoje „fikcije“ usmjeravaju tako da izvrgavaju ruglu i grubom javnom vrijeđanju konkretne osobe iz našeg javnog života pozivajući čak na njihovu fizičku eliminaciju – NJIMA SE „PRIJETI“ I ONI SE OSJEĆAJU „NESIGURNO“!? Oni koji zauzimaju prostor u ključnim medijima u Hrvatskoj i na najvulgarniji način prozivaju, vrijeđaju i omalovažavaju ideološke neistomišljenike stvarajući atmosferu javnog linča, UGROŽENI SU U OVOJ ZEMLJI!?
To njihovo ponašanje podsjeća me na onu „ugroženost“ što su je „osjećali“ naši srpski sugrađani koji su bili toliko „uplašeni“ da su od „straha“ već u kolovozu 1990. godine rušili balvane preko pruga i cesta, uzeli oružje u ruke i nešto kasnije već postavljali barikade i iz busija ubijali naše redarstvenike i civile, te na kraju po instrukcijama iz Beograda izazvali krvavi rat.
Stvarna ugroženost naših crvenih fašista sastoji se u nečemu sasvim drugom, a ne u pritiscima „desničara“, „talibana“ i „ustaša“.
Oni su ugroženi od ISTINE.
I zato na sve načine pokušavaju ugušiti glas koji izvire iz dokumenata što su ih pohranili njihovi ideološki (u mnogim slučajevima i biološki) očevi u nadi da će zauvijek ostati u „bunkeru“.
A podaci su doista šokantni – ali samo za slabe poznavatelje povijesti KPJ koja nije bila ništa drugo nego monstruozna zločinačka organizacija. Za one koji se desetljećima bave tim istraživanjima, ovi argumenti imaju svoju vrijednost prije svega u tomu što crno na bijelo potvrđuju ono što su iznosili i zastupali desetljećima prije i sve što je „ustaška emigracija“ desetljećima dokazivala (zbog čega su Bruno Bušić i mnogi drugi gubili glave), ali i za što su se borili istraživači dr. Ljubo Boban, dr. Franjo Tuđman, dr. Josip Jurčević i mnogi drugi.
Ta istina svoju konačnu verifikaciju dobiva danas NA IZVORIŠTU, dakle, potvrđena je originalnim, izvornim dokumentima i zapisima samih komunističkih monstruma.
Komunisti – partizani su, dakle, POSLIJE OKONČANJA Drugoga svjetskog rata zarobili ukupno 444.426 osoba (do 15. svibnja), tako da je broj ukupno ubijenih i zarobljenih u danima po službenom okončanju rata iznosio 536.833.
Budući da je pobijeno 90% zarobljenika, to znači kako su komunisti-partizani u svojim masovnim i organiziranim egzekucijama poslije Drugoga svjetskog rata lišili života gotovo pola milijuna ljudi, a što čini OKO POLOVICE OD UKUPNOG BROJA IZRAVNIH RATNIH ŽRTAVA na području cijele okupirane Jugoslavije.
Sve je to jasno vidljivo iz njihovih službenih arhiva (dnevnici likvidatorskih bataljuna, djelovodnici i popisi žrtava, dnevnici divizija i brigada, „Knjige depeša“, korespondencija između najviših vojnih i političkih dužnosnika itd.), kao što je potpuno bjelodano i to da ništa nije rađeno bez znanja vrha KPJ i samoga Tita te da su u ovim egzekucijama vodeće uloge imali generali Arso Jovanović i Kosta Nađ, dok je glavni za formiranje logora iz kojih su žrtve odlazile u smrt bio general Velimir Terzić (inače jedan od najvećih krivotvoritelja povijesti kad je u pitanju Drugi svjetski rat).
Ideološki sljedbenici komunističkih zločinaca, poput papiga ponavljaju mantru kako su u slučaju partizanskih likvidacija (u poraću) u pitanju „pojedinačni zločini“ i „incidenti“, iako je jako dobro poznato s kojom svrhom i namjenom je formiran KNOJ (vodili su ga Jovo Vukotić, Nikola Ljubičić, Mesud Hotić i Vlado Janjić Capo, a izravno je bio podređen Josipu Brozu Titu).
Taj je zločinački korpus čija je jedina svrha bila ubijanje ideoloških neistomišljenika i svih onih koji su mogli predstavljati smetnju za buduću uspostavu komunističke strahovlade (građanskog sloja, svećenstva, intelektualaca itd.) bio sastavljen od LIKVIDATORSKIH BATALJONA čije je popise žrtava nedavno na svjetlo dana iznio Roman Leljak.
Samo u Teznom kod Maribora pobijeno je 30.000 Hrvata, a među spomenutim ukupnim žrtvama njih je bilo daleko najviše.
Svoje saveznike četnike komunisti nisu kažnjavali tako drastično o čemu svjedoči vinovnik tih događaja Vladimir Dapčević (stari staljinist, brat Titovog bliskog prijatelja i narodnog heroja Peke Dapčevića):
„Mi smo sto puta surovije postupali sa ustašama nego sa četnicima. Mi smo pobili 90% ustaša, a za samo 3 dana strijeljali smo preko 30 hiljada ustaša ’45 godine kod Maribora. A uhvatili smo kompletnu vladu Draže Mihailovića i niko od njih nije bio suđen na smrt, svi su suđeni na vremenske kazne i svi izašli iz zatvora“.
(Video pogledajte na: https://youtu.be/y31f7rjqSpc)
Podaci iz Vojnog Arhiva u Beogradu također otkrivaju pravo stanje stvari kad su u pitanju partizanske žrtve u Hrvatskoj, kojih je bilo točno 16.164, a ne 70.000 kako nam se to desetljećima lagalo.
Kompletni arhiv iz razdoblja NDH nalazi se u Beogradu(!?) i to nije slučajno. Istina se oduvijek pokušavala skriti. Zahvaljujući slovenskom istraživaču Romanu Leljaku, neke od brojki su nam ipak poznate. I nadajmo se da će taj hrabri čovjek nastaviti s radom i otkriti još mnogo toga.
On je, primjerice, u beogradskom Vojnom Arhivu pronašao i dokumenta koja potvrđuju kako je u ustaški logor Jasenovac od 1941. do ožujka 1945. godine dovedeno ukupno 18.644 zatočenika (postoji poimenični popis, tako da su podaci provjerljivi). Na povijesnim krivotvorinama i otrovnim lažima odgajani su i obrazovani naraštaji naše djece, one su ušle u knjige, udžbenike, enciklopedije, dokumentarne filmove.
Kako je nasto pojam “Crveni fašisti”
I da ne bi bilo zabune po pitanju terminologije, odnosno, primjene sintagme „crveni fašisti“.
Ovaj izraz ima svoju povijest (talijanski demokrati i njemački socijaldemokrati sovjetske su komuniste tako nazivali već 20-ih godina prošlog stoljeća), ali i sam pojam fašizma u suvremenim je uvjetima dobio mnogo šire značenje i nije ograničen isključivo na Mussolinijevu ideologiju i njezine derivate.
U današnjem suvremenom svijetu fašizam je sinonim za nasilje nad ljudskom osobom, grubo kršenje ljudskih prava uključujući sve vidove segregacije (prema naciji, vjeri, rasi, spolu, svjetonazoru, ideološkom opredjeljenju, socijalnom statusu itd.) i nametanje jednoumlja, odnosno totalitarizma, što je temeljna značajka fašizma.
Crveni fašizam (u našim uvjetima) shvaćam kao nasilje nad ljudskom osobom i zdravim razumom, a koje se provodi pod egidom „antifašizma“ (i opravdava „slobodom“, „ljudskim pravima“, „pravdom“ i „jednakošću“ s ciljem eliminiranja neistomišljenika i uvođenja novog jednoumlja, u što su danas kod nas (u Hrvatskoj) uključeni deseci tisuća aktivista (od neokomunista i radikalnih ljevičara, do kvaziliberala, anarhista i mnoštva civilnih udruga koje imaju iste ciljeve a skrivaju se iza borbe „za ljudska prava“ pojedinih nacionalnih ili seksualnih manjina ili društvenih skupina).
Ono što danas naši crveni fašisti u Hrvatskoj još uvijek pokušavaju, jeste zacementirati postojeće laži i hrvatski narod ostaviti pod hipotekom „zločinačkog“ ili „genocidnog“ naroda i u tomu nisu ništa manje aktivni nego i njihovi saveznici – srpski naci-fašisti, protiv kojih nikad neće riječ izustiti.
Sve dok se stvari ne istjeraju na čistac i puna istina o prošlosti ne dobije svoju znanstvenu i javnu verifikaciju, crveni fašisti će „gristi“. I ubijali bi, samo da smiju, odnosno, da imaju muda (kako se to popularno kod nas kaže).
Zato dragi moji Hrvati i svi drugi kojima je do istine, pišimo, govorimo i razmišljajmo slobodno. Ne dopustimo da nam ideološki sljedbenici zločinaca koji su nas do 1990. godine ubijali, zatvarali i tlačili ne dopuštajući slobodu govora i razmišljanja, danas u slobodnoj Hrvatskoj začepe usta!
Također mislim da nema svrhe „paliti“ se na njihov primitivizam, agresiju i prizemne uvrede, jer oni sve to i čine kako bi izazvali taj efekt. Najviše bi im odgovaralo da se svakoga dana okupljamo i protestiramo, pravimo nerede ili (ne daj Bože) redikulu Frljiću ili komu drugomu iz tog miljea razbijemo gubicu.
Umjesto toga, mnogo bi produktivnije bilo da naši kulturni djelatnici i intelektualci naprave stručne recenzije Frljićevih predstava i upoznaju svoje prijatelje u Europi i svijetu s tom „umjetnošću“, a uz svaku od njih obvezno stave sliku naše ministrice kulture Nine Obuljen-Koržinek i navedu kako taj primitivizam protiv svoje volje financiraju građani ove zemlje, uglavnom Hrvati – protiv kojih je ta oštrica mržnje usmjerena.
