TKO SU LJUDI NA KONCERTU LEPE BRENE Da crvenog Zagreba nema, izmislili bi ga

Da crvenog Zagreba nema, izmislili bi ga. Jer ne postoji idealnije historijsko utočište za mnoge koji u Srbiji riču i revu, a Srbija, osim što je siromašna, uska im je i premala. Stoga onda odhodu preko zaobalnih brda u region, jasno je nakon dvadesetak turbo uspješnih narodnjačkih klubova u samome centru, da im je Zagreb plodno tlo.

PIŠE: Dr. Ivica Granić

Nakon raznih Bekuta i Karleuša dalo se naslutiti kako postoji mogućnost upravo onoga što se neki dan i dogodilo, pokazalo se da je predosjećaj bio vrlo utemeljen.

Petnaestak tisuća Brenoida pjevalo je Jugoslavenku, a Zagreb, osim što je u civilizacijskome smislu totalno pao, pokazao se i kao idealan evakuacijski prostor za one koji iz ovih ili onih razloga nisu apsolvirali odlazak specijalnog carstva slobode zvanog Jugoslavija.

Specijalno carstvo nalazi se sada na nekoliko stotina kilometara udaljenosti, i nitko ih ne sprječava da do njega radosni dođu. Na svijetu nema takve međudržavne pravosudne idile, tko je u Srbiji zadnji treš ide revati Hrvatekima, i obrnuto. 

Kada smo kod ‘slučaja Brena’ postoji dodatni problem, koji se očituje u podatku da Zagrebu nije rekla zbogom, nego doviđenja. To zacijelo znači da, među ostalim patriotskim aktivnostima, namjerava i dalje nastaviti bombardirati hrvatsku publiku svojim koncertima. Ovaj zadnji bio je artistički impresivan, kao da se nadahnula sumanutim likovima iz njemačkog ekspresionizma, odnosno kabinetom doktora Caligarija.

Scenografsku pozadinu u koju je buljilo njeno krdo, kao i dvoranu, nakrcala je stiliziranim crnim križevima, zlatnom petokrakom i jugoslavenskim zastavama, onako smežurana i mlohava predstavila se ispred tog aranžmana kao emanacija propalog socijalističkog duha. U svome zagrebačkom brlogu, kako stvari stoje, moći će nesumnjivo slične poruke proizvoditi u serijama i koordinirati pritom svoju bučnu petu kolonu, tako da se njezin odlazak, nažalost, može shvatiti samo kao privremena činjenica.

No, bez obzira na političke okolnosti i interese, bilo je krajnje vrijeme da se ‘Zagreb i Bandić’ o Breni očituju. Za njega, kako vidimo, spora nema, on je prigodnom večericom poručio svojim simpatizerima kako priču odobrava.

Time će definitivno politički profitirati, to je ista ‘paradigma’ koja mu godinama donosi iznimne političke probitke, nju ‘od stoljeća sedmog’ drži glavati Dule Ljuština, koji je, šuška se, upravo prigodno transferirao čak 38. adventskih kućica na Štrossu u sinovljevu firmu. U tome i jest filozofija vladanja, kao da poručuju. 

U svakom slučaju život teče dalje. Bandića je njegovih petnaestak ruku vinulo u visine, postaje sve zanimljiviji. A obzirom kako se nalazi na ‘zadnjoj postaji’ svoga ‘Križnoga puta’, mogao bi, među ostalim, iduće godine krenuti u – konačan obračun. Definitivnu borba za vlast na nacionalnoj razini, čega se nikada nije odrekao, u pitanju su bile možda samo taktizerske nijanse. Racionalisti znaju kako se u svakoj zanimljivosti skriva opasnost. Od svega je najintrigantnija njegova ideološka ekvilibristika.

Čak je i pokojni Račan, vitez neodređenosti, u kategorijalnome smislu od Bandića bio neusporedivo prepoznatljiviji. Zanemarimo li na trenutak bizarnost podatka da jedna građanska i akademska osoba uopće može slušati nekakvu Lepu Brenu, gospodin Bandić smatra kako će mu oprezna ekvidistanca ‘prema svima i svakome’ osigurati prihvaćenost ili simpatije kod ‘svih i svakoga’, što u politici, a možda i u normalnome životu, može biti temeljito besmislen kriterij afirmacije vlastitoga lika i djela.

Kad je Tuđman, partizan autotransformiran u neoustašu, proglasio historijsko pomirenje ustaša i partizana, izazvao je averziju i kod jednih i kod drugih i produbio njihov antagonizam.

Bandić sad pokušava profitirati kao sitni ideološki taktičar, koji na svoj temeljni blijedi akvarel dodaje folklorne nacionalne valere, što bi ga u konačnici moglo učiniti političkim bespredmetnikom, odnosno aktivistom koji je irelevantan i za lijevu i za nacionalno-konzervativnu stranu.

No, on ne misli tako. Koji su onda njegovi aduti? Jedan od najvažnijih je činjenica kako doista iza sebe ima moćnu političku polugu – grad Zagreb, i rekordan proračun od vrtoglavih čak deset milijardi kuna. Ako ga nitko i ništa ne može zaustaviti u Zagrebu, gdje svaki centimetar zelene površine halapljivo pretvara u beton, nema razloga, psihološkoga u svakom slučaju, da svoj ekspanzionizam ne iskuša i na nacionalnoj razini.

Istina kako za taj pothvat nema dovoljno jaku političku organizaciju, stoga će se osloniti na svoju provjerenu i odanu falangu, klonove tipa Duška Ljuštine, koji već potiho najavljuju Bandićevu ambiciju, i vjerojatno – na Plenkovićev HDZ. Koliko god u ovom trenutku izgledalo nemoguće. Ljubavi su u politici na prodaju, uostalom koalicija Bandića i HDZ-a bez ikakvih problema funkcionira u gradu Zagrebu, zašto onda ne bi i u ostatku Hrvatske.

Nadalje, HDZ-ovi glasači lakše će progutali koaliciju s Bandićem nego tzv. veliku koaliciju s ‘mrskim’ SDP-om. Na djelu je, dakle, utilitarno-linearna logika razmišljanja, osnovna je logika da je koalicija jaka i da upravlja Zagrebom. I to se pripisuje Bandiću, pa ako je preko Bandića jaka u Zagrebu, preko Bandića će biti jaka i u ostatku Hrvatske.

Ali, što je loše za Zagreb, ne mora biti dobro za Hrvatsku. Na posredno isticanje Bandićeve ambicije da postane neformalni šef Hrvatske navodno je bučno reagiralo ‘desno krilo’ HDZ-a porukom kako nikakva koalicija, javna ili skrivena, prije ili poslijeizborna, ne dolazi u obzir. Pod pretpostavkom da je točna, poruka se može analizirati. Jasno je da Bandićev klijentelistički despotizam, koji privatne interese štiti tako da ih prikazuje kao narodne, ne korespondira s konzervativnim imageom desnog krila HDZ-a. 

Preostaje, međutim, pitanje taktike. Ako se HDZ slučajno iduće godine odluči ‘bandićizirati’, to još uvijek ne znači da će HDZ po automatizmu preuzeti dio njegovoga ili novog političkog prostora. Svakako bila bi to, za promatrače kao i za sudionike, iznimno zanimljiva suradnja, dramski vjerojatno bogatija čak i od one kakvu su prije 19. godina demonstrirali Račan i Budiša.

No šanse postoje, jer Bandiću na putu ne stoji, doista je tako, niti jedno značajno ime. Napose to nije bljedunjavi i neuvjerljivi Davor Bernardić i njegov u slobodnom padu SDP, koji bi ga po logici stvari jedini mogli ugroziti.

Zaključno, do nedavno na Bandića nitko nije računao, ali to svakako nije razlog za inhibiciju ambicija. Što si manji, bit ćeš veći, jer manje te se boje.