Boris Milošević, potpredsjednik Vlade RH zadužen za društvene djelatnosti i ljudska prava, sin hrvatskog branitelja sudionika vojno-redarstvene operacije “Oluja”, bio je u Kninu na službenoj državnoj proslavi 25. obljetnice “Oluje” i Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih branitelja.
Dakle, čovjek je došao na proslavu čiji je i sam bio organizator i koja za njega ima osobni, obiteljski značaj. Stvar sama po sebi normalna i izlišna bilokakvog medijskog eksploatiranja. Vjerojatno svugdje, ali ne i u Hrvatskoj.
Dolazak potpredsjednika Miloševića, čija je baka ubijena mjesec dana nakon “Oluje” u sumanutom osvetničkom pohodu osuđenog zločinca, bio je središnji događaj “srebrnog pira” operacije koja je Hrvatskoj donijela slobodu i mir.
Vodeći hrvatski mediji Miloševićevu su dužnosničku obvezu prikazali kao čin herojstva, a proslava “Oluje” dobrim dijelom se pretvorila u samokritično osuđivanje i izražavanje žaljenja hrvatske vlasti zbog pojedinačnih zločina nad Srbima učinjenih neposredno nakon besprijekorne vojno-redarstvene operacije.
Osuđivanje svakog zločina elementarni je civilizacijski doseg uljuđenog zrelog društva. Jednako kao i obveza utvrđivanja i kažnjavanja njegova počinitelja. No, je li baš nužno, na najveći nacionalni praznik u trenucima slavlja, usredotočiti se na tragične, tužne i žalosne posljedice općeg posezanja za oružjem?
Nekome očito jest! Možda onima koji dugoročno gledaju i znaju svoj krajnji cilj. Izjednačavanje organiziranog institucionaliziranog zločina s pojedinačnim, uglavnom osvetnički inspiriranim ili isključivo materijalno motiviranim, zločinačkim djelima.Tako da za tridesetak godina ne bude apsolutno nikakve razlike između petogodišnje torture, masovnog ubijanja i raseljavanja više od 200.000 nesrba i izoliranih pojedinačnih ubojstava nevinih Srba.
Drugi pak kažu da se radi samo o dogovorenom principu reciprociteta koji jamči sklad i perspektivu koalicijske suradnje HDZ-a i SDSS-a i da tome ne treba pridavati dublji značaj pa niti preveliku pozornost.
Ni više ni manje, ovogodišnje je slavljeničko okupljanje u Kninu, iako retorički vrlo slično prethodnim, okarakterizirano “povijesnom proslavom kojom je Plenković Oluju spasio od radikalne desnice”.
Proslava je, navodno zbog epidemiološke situacije, održana u strogo kontroliranim uvjetima na glavnom kninskom trgu. Govore su čitali general Gotovina, predsjednici Vlade i Sabora, a iz glave ga je izgovorio predsjednik države.
Boris Milošević pojavio se u crnom odijelu, bijeloj košulji s crnom kravatom. Prigodno odjeven za žalovanje i izražavanje sućuti, s konstantnim grčom na licu, pomno je slušao govore. Čak niti ponos zbog očeva sudjelovanja u “pravno legitimnoj, vojno neizbježnoj i politički nužnoj” pobjedničkoj “Oluji” nije mu ni na tren promijenio mimiku lica.
Bila je to proslava sa zadrškom. Najveća hrvatska suvremena vojna pobjeda proslavljena je poprilično suzdržano, s grčem u želucu. Gotovo pokajnički, komemorativno. Čak je predsjednik države u svom obraćanju osjetio potrebu pojasniti uzvanicima: “nije ovo komemoracija ,ovo je slavlje, mi slavimo…”
Sve to nije mogao čuti gradonačelnik Vukovara, grada prijatelja Knina. Njega su organizatori, iz pedagoško preventivnih razloga, izbacili iz službenog protokola proslave.
Knin i Vukovar, za veliku većinu Hrvata, dva su mitska grada. Simboli su stvaranja suvremene hrvatske države. Oba su početkom devedesetih bili okupirani u sastavu srpske marionetske paradržave koja je sebe nazvala Republikom Srpska Krajina.
Knin je bio ishodište i središte oružane pobune dijela srpske manjine u Hrvatskoj. Vukovar najveća žrtva i najdulje okupiran grad u Domovinskom ratu.
Knin je pao spontano, šaptom bez ispaljenog metka. Vukovar krvavo, nakon tromjesečne opsade, nakon milijuna ispaljenih projektila svih mogućih kalibara, nakon više tisuća ubijenih i raseljenih ljudi i potpunog razaranja grada.
Knin i Vukovar zaokružili su Domovinski rat. U Kninu je sve počelo, a u Vukovaru je okončano. Knin je oslobođen uz minimalna razaranja i ljudske gubitke. Vukovar diplomatski. Tiho i mirno, bez ispaljenog metka.
Vukovarska žrtva bila je kamen temeljac “Oluje” koja je oružano i politički slomila srpsku paradržavu u Hrvatskoj i otvorila put mirnoj reintegraciji tada okupiranog hrvatskog Podunavlja i vraćanju Vukovara Hrvatskoj.
18. studenog 1991., dan pada Vukovara i 5. kolovoza 1995., dan oslobađanja Knina duboko su utkani u svijest svakog građana RH, ali i u povijest hrvatskog naroda.
Ove godine, 18. studenog po prvi će se put obilježiti kao državni praznik. Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje.
Nakon što smo u Kninu, u trenucima proslave jedne od najvećih hrvatskih vojnih pobjeda svjedočili preispitivanju kolektivne nacionalne savjesti pri čemu su se naši najviši državni dužnosnici “natjecali” u sposobnosti posipanja pepelom, što nas najesen očekuje u Vukovaru?
Teško je zamisliti da će netko, poput Willya Brandta prije 50-ak godina u Varšavi ispred spomenika žrtvama ustanka u Varšavskom getu, skrušeno kleknuti ispred spomenika na Ovčari i ponizno zavapiti iskupljenje za žrtve koje su skrivili pripadnici njegova naroda.
Hoćemo li u trenucima sjećanja na žrtve Domovinskog rata i iskazivanja pijeteta prema stradanju Vukovara, imati imperativ paralelnog prikrivenog slavljenja godišnjice stvaranja Države ili Kraljevine SHS, država koje su ujedinile Hrvate i Srbe?
Čisto, reciprociteta ili izjednačavanja radi…
Dr.Trpmir Goluža /Foto:cropix
