Najnovija istraživanja javnog mišljenja pokazuju kako je SDP u naletu i kako je postao prva politička stranka. Hrvatska demokratska zajednica tek upisuje drugu poziciju, dok se kao treći, odnosno kao ‘nova alternativa’ navodi Miroslav Škoro. Koji će, vrlo vjerojatno, uskoro registrirati i svoju neovisnu listu pa što Bog da i sreća junačka.
PIŠE. Dr. Ivica Granić/ Foto:cropix
Rezultati, koliko god bili očekivani, poput recimo za potpisnika ovih redaka koji je vrle desne ‘stručnjake’ danima upozoravao kako bi pobjeda gospodina Milanovića mogla (in)direktno konsolidirati SDP i plasirati ga baš tu gdje sada jest, ipak su, dakle, pokrenuli određene značajnije procese. Posebice u redovima nekada vodeće Hrvatske demokratske zajednice, u kojoj su, kako se čini, iskopani rovovi, ratničke boje pošarane, samo se čeka pucanj startnog samokresa.
Makljaža braće po pretvorbi pravolinijski se razvija i ako uzlazni trendovi nastave dosadašnjom progresijom od najhrvatskije hrvatske stranke ostat će tek ‘polomljene katrige’, krvave glave, bolovanja zbog stradavanja na radu i ispražnjene blagajne. Stara noćna mora se pretvorila u javu, junak udari na junaka, hadezeovac na hadezeovca, Franjo Tuđman se okreće u grobu nad spoznajom da mu se ‘samoupravna interesna zajednica’ zapravo raspada.
No, dolje bi ga mogla tješiti zagrobna spoznaja da su njegovi, zahvaljujući tom karikaturalnome pokretu, od države koju je navodno stvorio uspjeli još za njegovog života ukrasti sve što se moglo i što se htjelo.
Poznato je kako svaka HDZ-ova Vlada iza sebe ostavlja potop. No, narednih mjeseci gledat ćemo njihovu nacionalnu komediju s ‘pjevanjem i pucanjem’. Koju će, u stilu putujućega glumišta, izvoditi Tuđmanovi egzaltirani sljedbenici. Epopeja je započela još u vrijeme europskih izbora a kulminirala je u predsjedničkoj izbornoj noći.
Nakon definitivne objave Kolindine političke ‘dekapitacije’ dužnosnici su se svojim voznim parkom, kakvim vjerojatno raspolaže još jedino sultan od Omana, vratili u Središnjicu te iste noći započeli bratoubilački rat, jedni na druge prebacujući odgovornost za partijsku katastrofu
Jandrokovićev poučak
Gospodin Jandroković i dalje ne odustaje od čudnovate konstatacije kako je ‘vrlo zadovoljan dosadašnjim rezultatima’, ističući ‘kako oni zapravo pokazuju potporu članstva stranačkom programu, timu i novom pristupu politici’. ‘Možda smo malo skrenuli udesno i to se odmah reflektiralo na stanoviti broj glasača’, tumači nam gospodin Jandroković najnovije trendove pristupa politici, te po tko zna koji put fascinira promatrače svojom originalnošću.
Zapravo, Jandrokovićev poučak mogao bi glasiti ‘sam izazovi konfuziju i u njoj se odmah predstavi kao žrtva agresije glasne manjine’, odnosno kao osoba koja se bori za red, a napadaju je gubitnici. On želi svoga prijatelja Plenkovića zadržati na čelu HDZ-a koristeći se rafiniranom maglovitom metodom ‘buke i izgreda’, koju stvaraju njegovi privatni agenti provokatori.
No, Jandroković ipak ima zavidno političko iskustvo, u to ne treba nimalo sumnjati, pomoću sličnih provokatorsko špijunskih tehnika već stanovito vrijeme praktički kontrolira cijelu državu. I to u više premijerskih mandata, tako da je na najboljem putu postati novi politički metuzalem poput Manolića, ili ako ne Manolića ono barem Šeksa. Svakako, nije osoba za podcijeniti.
Više od igre
Aktualni rat u HDZ-u nešto je više od igre. I za jedne i druge, mahom prikrivene igrače, promatrano iz rakursa njihovih pod Tuđmanom pošteno zarađenih milijuna, radi se zapravo o – čisto egzistencijalnome pitanju! Jedni moraju zadržati a drugi dohvatiti, ovisno o kutu gledanja, glavne poluge odlučivanja. Ako Plenković ostane predsjednik stranke ukupni status suprotne političko – poslovne sljedbe opasno se relativizira. S druge strane, suradnička mreža suprotstavljene sljedbe također se zasniva na očekivanim sinekurama i materijalnim nadoknadama.
Iza svega se vuče aura moći i novca, nitko tamo nikoga ne podupire zbog njega samog, odnosno zbog oduševljenja njegovim političkim uvjerenjima, stavovima ili idejama, nego isključivo radi zadržavanja stečenih statusa, obećanih honorara. Izgubi li od na primjer Kovača, Plenković se pretvara u ‘bad news’ ili kartu na koju se ‘ozbiljnim ljudima’ više ne isplati igrati. Stoga njegova dojavna organizacija i odašilje informacije o mogućnosti da će zapravo Brkić preko Kovača i HDZ-a iznova postati siva eminencija u državi, s manevarskim prostorom da dijeli položaje i poslove.
Frakcijski ratovi na pomolu
Matematika je tu vrlo egzaktna. Onaj tko želi sačuvati materijalna bogatstva koja je do sada osvojio opstanak u sferi političkoga utjecaja jedna je od provjerenih metoda za postizanje spomenutoga cilja. U Hrvatskoj si imun na progone, policiju, DORH, USKOK, pravosuđe, sve dotle dok si faktor. Iz navedenih razloga mnogi će radije HDZ raspoloviti i razoriti izazivanjem frakcijskih ratova, negoli dopustiti da iz procedure stranačkih izbora izađu kao legitimni gubitnici.
I potpuna kompromitacija HDZ-a za neke je prihvatljivija od nedvosmislenoga osobnoga poraza.
Iznenađenje predstavlja činjenica da u svojoj destruktivnoj strategiji Plenković dobiva neizravnu potporu od svog prvog izazivača, Davora Iva Stiera, političara koji ‘odnarođenu’ stranku tobože želi ‘croatizirati’ i vratiti narodu. U Plenkovićeve stupice dotični ulijeće kao muha bez glave. I dok gospodin Plenković, i njegovi ljudi, konstantno zabijaju autogolove ovaj političar, kronično neodlučan i nesposoban da javno artikulira i detektira operaciju koja se protiv njega vodi, u novinama komedijaški brani ‘dostojanstvo, jedinstvo i ugled HDZ-a’, navodeći kako će ‘vratiti HDZ na mjesto koje mu pripada’.
Čovjek s tisuću lica
Plenković je cinični pragmatik koji će, zatreba li, i sveto ime ‘Franjo’ bez razmišljanja žrtvovati na oltaru svojih egoističnih interesa.
Njegov glavni oponent, Miro Kovač, hadezeovski je Hamlet iz Mrduše Donje, koji kontemplira o demokraciji dok na njega jurišaju vilama. Obojica su na svoj način groteskni. Prvi, Plenković, jer se toliko odrekao realnoga osobnoga identiteta i postao anemična, blijeda multipersona ili čovjek s tisuću lica, spreman na sve vrste diverzija, operacija i paktova koji mu pružaju nadu u ostanak na čelnom mjestu. A drugi, Kovač, jer pretendira na liderske pozicije premda je u duši eskapist i strašljivac, temeljito nesposoban za izravno političko konfrontiranje kakvo se od lidera u određenim situacijama bezuvjetno traži.
Rojsa, Rojsa na čelo kolone
to se autora ove kolumne tiče, poznatoga ljubitelja hadezeovskog ‘teatra apsurda’, idealan lik za predsjednika stranke bio bi kandidat Ćesić Rojs, koji je svoju predsjedničku kandidaturu negdje i najavio. HDZ bi ga mogao proglasiti čak i svojom maskotom. Jer, gospodin Ćesić Rojs, u svojoj neobičnoj pojavi sublimira gotovo sve hrvatske političke vrijednosti, graciozan je recimo kao Miro Bulj, uravnotežen poput Nenada Stazića, nadahnut pozitivnim idejama kao Josip Đakić, rafinirano inteligentan kao Goran Beus Richembergh, tolerantan kao Željko Glasnović, šarmantan i zanimljiv poput Arsena Bauka, literarno obdaren kao Vlaho Orepić, politički senzibilan kao Krešo Beljak, univerzalno obrazovan kao Miro Bulj i Ante Kotromanović zajedno. I nezainteresiran za materijalnu stranu politike kao Lovro Kuščević.
Što nas čeka za par mjeseci
Fascinirani gledatelji vjerojatno se pitaju kakva ih predstava čeka na Saboru HDZ-a, ako su uvertire obilježene kolektivnim bacanjem blata jednih na druge?
Građani, međutim, nemaju prevelikoga razloga za smijeh. Ovakav kakav jest, HDZ je realan kulturološki odraz značajnoga dijela hrvatske populacije i to je društvena činjenica s kojom je civilizirani dio stanovništva prisiljen živjeti, makar i s indignacijom. Mnogi za to nisu bili spremni, njih preko petsto tisuća izlaz je potražilo na Bregani.
