Što stoji u pozadini inicijativa i poziva na tzv. desno-konzervativnom političkom spektru koji se dadu svesti na parolu „ujedinjenje ili smrt“, pitanje je koje me već neko vrijeme zaokuplja.
PIŠE: Zvonko Franc/Biram dobro
S obzirom na to da sam i sâm svjedočio jednom takvom propalom projektu „ujedinjenja“ desnice na euroizborima 2014. godine kroz projekt „Saveza za Hrvatsku“, mislim da mogu dati suvisli odgovor. Na tim izborima ta je koalicija prošla prag, ali nije dobila zastupnika u EU parlamentu. Nakon toga se po dobrom starom „desničarsko-konzervativnom“ običaju raspala.
No, vrijedi se podsjetiti na te trenutke raspada, jer oni, po mome sudu, jako dobro ukazuju na razloge zbog kojih imamo hiperinflaciju desnih i konzervativnih stranaka kao i nemogućnost njihove suradnje i izbornog uspjeha.
Raspad „Saveza za Hrvatsku“ započeo je već u izbornoj noći. Što se dogodilo?
Nositelj liste i prvi na listi bio je Milan Kujundžić. Drugi na listi bio je predsjednik HRAST-a Ladislav Ilčić. Postojao je dogovor u Savezu, koji je, ako se dobro sjećam bio utkan i u sporazum kojega su svi dionici Saveza potpisali, da će u slučaju da Milan Kujundžić osvoji mandat on taj mandat prepustiti svom zamjeniku, gospodinu čijeg se imena ne sjećam.
No unatoč dogovoru, kad se u izbornoj noći činilo izglednim osvajanje mandata i to u korist Kujundžića, Ilčić je izašao u javnost sa zahtjevom da bi ipak on kao drugi na listi i po broju glasova trebao u EU parlament, a ne Kujundžićeva zamjena kako je bilo dogovoreno i potpisano. Bila je to uistinu ružna situacija.
Gledajući tad reakcije predsjednika HRAST-a, i drugih dionika tog desno-konzervativnog Saveza, ali i prateći te sudjelujući na jednom od sastanaka Saveza za Hrvatsku, postalo mi je kristalno jasno zašto je „hrvatska desnica“ tu gdje jest i zašto od nje ne može biti ni koristi ni rezultata. Dok je takva.
Na svu sreću, iako i nažalost, Savez nije na kraju dobio zastupnika pa su se smirile napetosti, no kraj je bio tu. Prvi je Ilčić napustio Savez za Hrvatsku. Potom prešao, uz velike nemire u Hrastu i odlazak značajnih članova te stranke, u tabor „Domoljubne koalicije“ na čelu s Tomislavom Karamarkom. Vjerojatno još na googleu postoje tragovi tih „međuhrastovskih“ borbi između pristalica Ilčićeve politike i pristalica Miletićeve politike.
Da podsjetim, Ilčić je zagovarao koaliciju s HDZ-om na parlamentarnim izborima 2015. godine, jer je, kako će vrijeme pokazati, dobio jamstvo ulaska HRAST-a u Sabor. Što je sa strane pragmatizma posve opravdano. Miletić je bio protiv koalicije s HDZ-om iz načelnih razloga.
Miletić je izgubio i izašao iz HRAST-a, Ilčić je ušao u Sabor, no kako je MOST srušio vladu vlastitog premijera Oreškovića i na čelo HDZ-a neposredno doveo Plenkovića, ovaj je pred nove izbore jasno dao do znanja da ne želi lčića na listi za Sabor. Ilčić je žrtvovao svoj ponos i ambiciju i prihvatio to, po meni ipak poniženje, i svoje mjesto ustupio sadašnjem saborskom zastupniku Hrvoju Zekanoviću.
Ako znamo, a znamo da je Ilčić poslije dobio angažman posebnog savjetnika tadašnjem ministru Davoru Stieru pa po Stierovu odlasku savjetničko je mjesto dobio kod ministrice Obuljen, onda bismo mogli izvući zaključak da ipak nije ostao bez angažmana. Što je sasvim legitimno da se izborio za poziciju utjecaja u Vladi koju čini njegova stranka. Je li time bilo pametno dati priliku političkim protivnicima za optužbe o pohlepi i savjetničkim honorarima, a glasačima uliti sumnje u motive političkog djelovanja, drugo je pitanje.
No, vratimo se pitanju s početka: otkud ta stalna „čežnja“ desno-konzervativnih političkih stranaka i pojedinaca za „ujedinjenjem“?
Odgovor je vrlo jednostavan – iz svijesti da samostalno ne mogu doći do vlasti. Ujedinjenje je zadnja slamka spasa za koju se drže. I tu nema ničega spornoga. Jer politikom se ljudi i bave jer žele doći na vlast i imati mogućnost oblikovanja društveno-političkih procesa. No, gdje je problem? Problem je u uzrocima nepovjerenja birača prema tim tzv. desno-konzervativnim, domoljubnim strankama i pojedincima. A to nepovjerenje je potpuno opravdano kad se pogleda prošlost djelovanja tih stranaka i pojedinaca.
Vratimo se zato još malo u prošlost. Kada je započeo raspad desnice i gubitak povjerenja birača? Nekako mi se čini da je to vrijeme iz 5. saziva Hrvatskog sabora konstituiranog 22. prosinca 2003. godine. Tada je desnica kroz stranku HSP pod vodstvom Ante Đapića bila na vrhuncu i imala izvornih pet saborskih mandata. O tome što se dalje događalo i kako je i tko „razorio“ desnicu nemam neposrednih znanja, no matrica je uvijek ista – prevagnuće osobnih ispred opće narodnih i državnih interesa.
Posljedice su tu, a to je razmrvljenost desno-konzervativne političke scene na niz strančica i pojedinaca koji nikako da shvate da su prošlost i da su prokockali i izdali povjerenje svojih glasača. I da ih ni „ujedinjenje“ ne može vratiti u stare „dane ponosa i slave“.
I tu ne pomažu nikakve dobre namjere koje inicijatori “ujedinjenja svih domoljuba” imaju, kao ni mantre poput: spasimo Hrvatsku!, ovo su sudbonosna vremena!, ili ćemo se ujediniti ili će Hrvatska propasti!, nama naši interesi nisu bitni kao ni naše ambicije!, Hrvatska je najvažnija!…
Gospodo, glasači nisu glupi bez obzira što velik broj hrvatskih „političara“ smatra da je narod glup i brzo zaboravlja. Narod nije ni glup niti zaboravlja! Narod je očajan, jer su ga neodgovorni i nesposobni „političari“ takvim učinili! I zbog njih ne vjeruje nikome, a najmanje upravo političarima!
Ne pomaže ni prozivanje Neovisnih za Hrvatsku Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića, da će zbog njihova samostalnog izlaska i odbijanja „domoljubnog ujedinjenja“ Hrvatska propasti. Naravno da neće, ali hoće nečije ambicije.
S druge strane, to prozivanje samo potvrđuje opravdanost odluke Neovisnih da ne čine političko samoubojstvo „ujedinjenjem“ s pozivateljima na „ujedinjenje“, jer teret njihove prošlosti s kojim nemaju nikakve veze, a koji bi time preuzeli, uništio bi im realne šanse da postanu stvarna i ozbiljna politička snaga.
Zato, svaka podrška odluci Neovisnih o samostalnom izlasku! Bolje časno izaći na megdan i poginuti u političkoj borbi ako treba, nego ulaziti u nekakve političke saveze opterećene avetima prošlosti.
Za kraj: „sveti gral“ je mit, kao što je mit i „ujedinjenje desnice“ i njezin uspjeh na izborima. Politika je pak realnost i njome se mogu i trebaju baviti oni koji žive u realnosti, a ne od mitova prošlosti, jer takvi ne mogu ostvariti vrijeme uspješne, sretne i sigurne budućnosti!
To je samo moje mišljenje, a vi se s njime ne morate slagati. Što nikako ne znači da ne treba cijeniti i da ja ne cijenim sve ono dobro što su pojedinci i stranke tzv. „desnice“ učinili kroz svoje djelovanje za Hrvatsku. Učinili su i dobra, no i puno pogrešaka.
A prošlost uvijek dolazi na naplatu. I to s kamatama.
Foto:pxll
