Prateći dnevno politička zbivanja te aktualne teme za hrvatsko društvo, ne može se a da se ne dobije dojam da je motivacija onih koji donose odluke, poprilično drugačija od prave, prikrivene motivacije radi koje se poduzimaju određene radnje ili odluke, da bi se postigao cilj koji vlast želi.
Najnovije samohvale hrvatske Vlade, točnije, njezinog premijera, u cilju izazivanja dojma kako svojim mjerama pomaže malog čovjeka te njegov standard života, a u vezi plana Vlade da ukine prirez u cjelini, izgleda da imaju sasvim drugu pozadinu a koja će u konačnici imati dvije, vrlo nepovoljne posljedice.
Na prvu, tko bi se bunio protiv ukidanja prireza? Jednostavnom logikom se može zaključiti da se ukidanjem prireza povećavaju primanja onih koje prirez zahvaća, a tko bi to normalan bio protiv povećanja primanja.
Prvi su reagirali nositelji lokalne vlasti u dva najveća hrvatska grada. Ljudi poznati po tome što su, dok su pokušavali doći do vlasti, sebe prikazivali kao prijatelje malog čovjeka, kao oponente skupoći i nepotrebnim nametima te obećavali razna rasterećenja građana i gospodarskih subjekata od raznoraznih dadžbina.
Suprotno svom ponašanju dok su bili tek pretendenti na funkciju, fotelju i privilegije koje funkcija nosi, gradonačelnici Splita i Zagreba su takvu odluku dočekali na nož, optužujući vlast da se time sveti onim sredinama koje nisu pod vlašću, na razini države vladajuće stranke.
Pri tome su zloguko proricali kako će zbog manjka prihoda te jedinice morati povećavati cijene usluga koje takve lokalne zajednice pružaju, ostavljajući u magli i dalekoj povijesti predizborna obećanja o rasterećenju građana od obveza koje imaju prema ustrojstvenim jedinicama vlasti.
Za spomenuti je da je u prošloj godini Grad Zagreb od prireza prikupi čak 955 milijuna kuna, odnosno 126,7 milijuna eura.
Da je šok, makar u Gradu Zagrebu, popriličan, govori i Damir Bakić, jedan od vodećih ljudi stranke ili platforme, Možemo, koji je, nasuprot euforičnom klicanju Sandre Benčić te stranačkog lidera Tomislava Tomaševića, o velikom suficitu gradskih financija kao posljedice genijalnosti poduzetničkog dvojca, vrlo hladno otkrio istinu da od tog suficita nema ništa, jer se sav taj novac treba potrošiti na vraćanje dugova koje je ostavila stara gradska vlast.
Priznalo se tu i da se ne radi o genijalnosti vladajućeg progresivnog dvojca, za koje neki sumnjaju da bi bez donacija i proračunskog vimena, imali problema i s nabavkom osnovnih životnih namirnica, nego o velikom kreditu (s ogromnim kamatama) koji je podigao Grad Zagreb da bi popravio svoje financijsko stanje.
Međutim, istina je kod nas uvijek malo dalje, a o čemu se radi, najbolje je primijetio ekonomski analitičar te kolumnist portala Index.hr, Branimir Perković koji je ukidanje prireza povezao s vraćanjem “starih trošarina”, kako je to Perković formulirao, a temeljem kojih će se itekako opteretiti građanstvo te povećati proračunski prihodi.
Službeno, Plenković može reći da je svojim aktima podigao primanja, a ne mora reći da je to napravio u kombinaciji s mjerom koja će još malo ošišati građane te sve ono što bi možda i dobili viška, opet vratiti, ali ovaj put državi, a ne lokalnoj samoupravi.
I gdje je tu sad kvaka?
Neće lokalna samouprava ostati bez prihoda. Država će dodatnim, maloprije opisanim prihodima doći u poziciju da će sve eventualne minuse koji bi mogli zadesiti lokalnu samoupravu te im možebitno otežati ispunjenje svojih planova i obveza, moći popuniti na način da država postaje ta koja će pomoći lokalnoj samoupravi, potrebnim novčanim sredstvima.
Novčani krug se time zatvara, pa se neće dogoditi ništa, rekli bi na prvu naivci.
Događa se, međutim, puno toga. Umjesto o svojim izvorima, jedinice lokalne samouprave će više ovisiti o državi, a znamo da država driješi kesu ponajviše poslušnim zajednicama, a malo teže raspetljava čvor koji kesu drži, ako se radi o lokalnom zajednicama iz kojih može doći bilo što što može umanjiti, pomračiti ili potresti stabilnost i sposobnost narodne vlasti.
Samim time će lokalne zajednice odnosno nositelji vlasti u istima a koji ne pripadaju vladajućoj stranci, ako žele stabilno poslovati morati često staviti “vodu u usta” i manje nervrati vladajuče na državnoj razini.
I tu dolazimo do finala. Građani će naizgled nešto staviti u džep, na čemu će vlast i premijer poprilično poentirati, ali će iz tog istoga džepa morati izvaditi više. Lokalna samouprava će još više biti stavljena pod kontrolu vlasti te će vlast imati manje briga i problema u budućim vremenima.
Kao što vladajućima nije bio primarni motiv progoniti samo ZDS, izglasavanjem izmjena Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, nego imati stabilnu normativnu situaciju koja će preventivno već djelovati na građane i moguće pobune, tako ni ukidanje prireza nije motivirano brigom za građane nego željom za pasiviziranjem lokalne samouprave.
I na kraju, možemo postaviti pitanje. Zna li vlast nešto što javnost i građani ne znaju?
Očekuju li možda veći priljev migranata po nalogu briselske vrhuške i time nestabilnost, ne od migrantskih kulturoloških navika nego od reakcije domaće javnosti kad se ista upozna s kulturološkim djelovanjem novopečenih “europljana” iz Karachija ili Marakesha ili Lagosa.
Imaju li saznanja o energetskoj ili prehrambenoj krizi koja bi nas mogla zadesiti.
Očekuju li nešto zlokobno, u vezi kojeg dolaska propisuju velike kazne za one koji će o tome govoriti, s optužbom da šire lažne vijesti?
Jedno je sigurno, ova vlast ima veliku tradiciju poduzimanja poteza isključivo na korist svojih nositelja i partikularnih partijskih interesa, a koji se prikrivaju lažnom borbom za boljitak naroda.
Događaji koji se približavaju velikom brzinom, otkriti će mnogo toga.
Davorin Karačić/ Foto: pxll
Informacije, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima i tekstovima pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stajališta Maxportala.
