PIŠE: Željko Maršić-Zenga
“Njegova će smrt kod njegovih mučitelja izazvati jezu, kad osjete da im je on opasniji protivnik iz groba, nego li je bio iz njihove tamnice. Neće ih progoniti Stepinac koji je za njih dnevno molio, nego će ih progoniti njihova savjest za njemu učinjenu nepravdu i za posljedice, koje grijehu slijede.” ( Ivan Meštrović )
Nasljednici i potomci njegovih mučitelja, ideološki ili biološki, duboko su ustrašeni svjetlom Stepinčevog lika. Pokrenuli su međunarodnu akciju najširih razmjera, od srbijanskog političkog rukovodstva, vrhova SPC-a, Ruske pravoslavne Crkve do pojedinaca iz Izraela. Iz Hrvatske im na pomoć pristižu akindžijske snage istog svjetonazora.
U nekoliko dana Beogradu su hodočastili Ivica Maštruko i Slavko Goldstein. Maštruko je dokazao svoju vidovitost tako što zna da Stepinac ne prolazi kod pape Franje. Samozvani povjesničar s osnovnoškolskim obrazovanjem, Goldstein, je promovirao još jednu od tisuća brzopoteznih „knjiga“ kojom ukazuje na obnovu ustaštva i Stepinčevu spregu s NDH. Carlos, Zvonimir, Drago Pilsel na dan Svih svetih nastavlja beogradski akindžijski slijed. Kolopletu valja dodati nedavni kontroverzni posjet Jasenovcu patrijarha carigradskog, Bartolomeja I.
Taj slijed dokazuje da su Stepinac i njegova svetost toliko narasli, toliko osnažili da neprijatelje zaista prolazi jeza. Nekada im je za „pobjedu“ nad Stepincem a time i nad hrvatskom suverenošću bio dovoljan Jakov Blažević, komunistički sud, strah i uštrojeno novinstvo. Danas im je neophodna najšira međunarodna akcija. Hrvatski denuncijanti su toliko postiđeni da nemaju hrabrosti o temi progovarati u Hrvatskoj.
Bježe u Srbiju i odonud mrmljaju svoje konstrukcije. Uzalud im trud. Stepinac je blaženik, proces kanonizacije je nepovratno završen. Hrvatska na objavu Stepinčeve svetosti može čekati još 888 godina, koliko je čekala na demokratsku, slobodnu i suverenu državu, ali će je dočekati. Pod svjetlom Stepinčeve svetosti već su vidljivi jasni teški grijesi koje skrivaju njegovi progonitelji i ubojice. Kroz njega su desetljećima proganjali i ubijali hrvatski suverenizam. Stepinac ih je srušio na koljena srama i stida.
Kronologija presedana
Prvi sastanak mješovite komisije Katoličke i Srpske pravoslavne Crkve održan je u Vatikanu, 12. i 13. srpnja 2016. Tema rada je blaženi kardinal Alojzije Stepinac, njegov lik i djelo, prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Unatoč dugotrajnom, vrlo detaljnom i strogom postupku kanonizacije, papa Franjo je odlučio srpskim pravoslavcima omogućiti dijalog o (kako oni ističu) „spornim“ pitanjima lika i djela hrvatskog blaženika. Odluka o ustroju mješovite komisije je plod prepiske SPC i Svete Stolice . Iako je prepiska dogovorno trebala ostati internog karaktera, pravoslavci nisu odoljeli bizantskim navadama. U javnost su istupili likujući nad imaginarnom pobjedom. Valja opet naglasiti da je lik i djelo kardinala Stepinca uspješno prošlo kroz sva četiri koraka kanonizacije. Proces je okončan i očekuje se samo zadnji korak „ustoličenja“ novoga sveca.
Od komisije se očekuje obavljanje rada prema znanstvenoj metodologiji povijesnih znanosti, temeljem dostupne dokumentacije i njezine kontekstualizacije. To neće i ne može omesti kanonizaciju blaženog Alojzija Stepinca, što je – naglašeno je u emisiji Radio Vaticana – u isključivoj nadležnosti Svete Stolice.
Drugi sastanak mješovite komisije održan je u Zagrebu, 17. i 18.listopada 2016. Raspravljalo se o ulozi Stepinca od 1934. do 1941. Štura izvješća javljaju o „dobroj atmosferi“. Članovi i jedne i druge komisije, kao i vatikanski dužnosnici, imaju strogu zabranu medijskih istupa o sadržaju sastanaka. U javnost se ipak probijaju informacije da srpska strana koristi optužbe koje su bile osnova komunističkog montiranog procesa protiv Stepinca,1946. Katolička strana se ufa u golemu arhivsku građu iz tog vremena koja demantira te optužbe, dokazuje brojna spašavanja progonjenih od ustaške i nacističke vlasti, te ustrajno protivljenje Pavelićevu nasilju i rasisitičkim zakonima. Valja se prisjetiti da je komunistička presuda Stepincu u cijelosti poništena a sve montirane i lažne optužbe dokazano i činjenično odbačene..
Novi susret održat će se u Novom Sadu 13. i 14. veljače 2017., samo nekoliko dana po Stepinčevu (10. veljače). Razmatrat će se odnos kardinala Stepinca prema NDH. Zasjedanja bi trebala nastaviti do kraja 2017., kad se očekuje javno istupanje sa zajedničkim zaključkom. Mnogi izvori upozoravaju da će SPC učiniti sve kako bi zasjedanje mješovite komisije trajalo godinama.
Koliko god mnoge boljela odluka Svete Stolice da dopusti raspravu o liku i djelu našega blaženika, ona je u duboko kršćanska i na tragu Stepinčeva života i rada….In Te Domine speravi.
Vjersko ili političko pitanje?
SPC je pitanje Stepinčeve svetosti pretvorila u dobro poznati bizantski politički folklor. Javno objavljivanje interne prepiske sa Svetom Stolicom,unatoč dogovoru o radu u tišini i miru, dalo je naslutiti da velikosrpsko svetosavlje ne odstupa od svoga programa. Angažiranje svih političkih struktura srpskog društva, koje su izjave o Stepinčevu djelu svele na razinu pijanki balkanske krčme, nastavilo je duboko opterećivati međusobne odnose. Neskrivena, velikosrpska agresija i netrpeljivost, unatoč mješanju u „tuđa posla“, jasno je pokazala da njima vlada strah. Strah od istine.
Posebna priča je sastav srpske komisije. Pjevač četničkih pjesama, mitropolit Porfirije, otvoreni sljedbenici Miloševićeve i četničke, velikosrpske politike kao mitropolit Amfilohije, sinovi generala JNA, sami ruše vjerodostojnost svojih naizgled ekumenskih namjera. Stepincu zamjeraju što sam nije pobijedio Hitlera i Pavelića a 90tih nisu zucnuli o velikosrpskoj fašističkoj agresiji, izuzev kad su je podupirali.
Na ispomoć srpskim krivotvorinama ustali su pripadnici hrvatskog, orjunaško-komunističkog, bastardnog miljea: Puhovski, Goldstein, Markovina, Hedl,. Saveznici u laži su zaboravili na notorne činjenice, Beograd je, među prvima u Europi proglašen kao judenfrei, već u kolovozu 1942., Svećeništvo se masovno priključilo velikosrpskim monarhistima, četnicima, najčešće blisko surađujući s nacistima a bezuvjetno podržavajući nacističku vladu Milana Nedića. Danas, dok u strahu od istine bjesomučno nasrću na Stepinca, zaboravljaju da su oni svetima proglasili ortodoksne direktne četničke koljače, suradnike talijanskog fašizma, Slobodana Šiljka i Milorada Vukojičića.(2005.) Stepinčev humani, hrvatski suverenizam je ogroman trn u oku nekadašnjem i današnjem četništvu, velikosrpstvu,hrvatskom orjunaštvu, jugofiliji i komunizmu. Snažan otpor kanonizaciji a posebno beatifikaciji svjedoči da ih taj proces vodi u konačni poraz.
Hrvatska politika i diplomacija je nažalost, kao i mnogo puta u povijesti, totalno zakazala. Slučaju je pristupila kao potpuno i jednino crkvenom pitanju. Još jednom je na scenu stupilo hrvatsko ljenčarenje i zanemarivanje očitog. Častan je izuzetak europska izložba Stepinac-put svetosti u organizaciji europarlamentarke Marijane Petir. Ostatak diplomacije ljenčarski šuti. Većina akademske zajednica je odabrala zaplotnjački, indiferentan pristup, kojeg najbolje opisuje Matoševa Mora. Predsjednica se Pilatovski ograđuje od europarlamentarne izložbe o Stepincu.
Što kaže jugofilni dio hrvatskog civilnog sektora i medija?
Zanatlije komunističkog totalitarizma i orjunaškog velikosrpstva svoja su krivotvorenja o Stepincu prepustili nekolicini novinara i paraznanstvenika – jurišnika (Hedl, J.Pavičić,Markovina,Pilsel..). Stepinčeva beatifikacija je snažno svjetlo upereno u mrak njihovih povijesnih manipulacija a kanonizacija će do kraja razgolititi njihovu povijesnu laž. Jedino im Srbija može pomoći u akciji. Kao i oni Srbiji.
Snaga Stepinčeva lika ih plaši, s društvenih i medijskih margina stidljivo mumljaju, podmeću,lažu. Čak se i njihov glavni krivotvoritelj povijesnih činjenica Slavko Goldstein morao povući u ljušturu i ustvrditi da Stepinac sigurno nije ratni zločinac… ali …nije se dobro snašao u vremenu u kojem je živio.
Najbolju sliku njihova perfidnog odnosa prema liku i djelu blaženika, jeste silna bura kojom su se obrušili na komisiju Iustitia at pax, kada je prosvjedovala protiv Josipovićeva odlikovanja orjunaškog novinara Drage Hedla. Naime Drago Hedl je ustvrdio da je Stepinac ratni zločinac, krvnik među svecima…. Stepinac mu nije bio dovoljan pa je napao i blaženog Ivana Merza.
Obrani ovog rigidnog, komunističkog novinskog urednika pridružio se „uvaženi“ Inoslav Bešker a horski su zajaukali istaknuti pripadnici kolopleta: Vesna Teršelič, Documenta-Centar za suočavanje s prošlošću,Katarina Kruhonja, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek
Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava,Dražen Lalić, Fakultet političkih znanosti, Zagreb,Drago Pilsel, novinar i teolog, Zagreb,Nenad Puhovski, redatelj, Zagreb
Akciji je morao pomoći i Jurica Pavičić koji tekstom u Jutarnjem listu potvrđuje objede Aleksandra Vulina. Njihov stav je istovjetan s poznatim falsifikatima srpske diplomacije, koja se u nastupima obilato koristi izjavama ovih orjunaško-komunističkih križanaca, vječitim neprijateljima hrvatske suverenosti.
Umivanje nečiste savjesti
Komunisti, u protuprirodnom kolopletu s orjunašima i aboliranim četnicima u svojim redovima, su 1946. kardinala Stepinca osudili na 16 godina zatvora s prisilnim radom, te gubitkom svih političkih i građanskih prava. Mnoštvo je dokaza i indicija da su ga 1960. na kraju i otrovali. Udar na njega je bio udar na hrvatski suverenizam i državnost. Konstatni „krimen“ koji se blaženom Stepincu stavlja na teret je da ; Trebao je učiniti više. Unatoč stotinama primjera , gdje je , izlažući svoj zemaljski život smrtnoj opasnosti, spašavao živote pripadnika svih rasa. Javno s Oltara prosvjedovao protiv nasilja….
Za ta velebna djela mnogi su ,na montiranom procesu željeli o tome svjedočiti, ali im je zločinački režim to zabranio….Što je „ VIŠE“, znaju samo ti bezdušnici. Možda ne sada, ali će se prisjetiti kada budu odlazili s ovoga svijeta….
Desetljećima oni uspješno marginaliziraju i prikrivaju činjenice, proglašavajući svoj dijabolični koloplet antifašizmom. Njihovi biološki i ideološki nasljednici zanemaruju činjenice a činjenice su neumoljive:
- Komunisti šute na njemačka nacistička osvajanja od 1935. (Saar (1935.),Rajnska oblast(1936.),Austrija,Sudetska oblast (1938.)
- Komunisti i njemački fašisti 1939. potpisiju pakt Molotov –Ribbentrop – agresivni vojni sporazum pomoću kojeg zajednički krčme i dijele plijen porobljenih Finske,Estonije,Letonije,Latvije,Litve, Poljske i Rumunjske. Sporazum je u komunističkoj maniri negiran i zanimljivo, raskinut tek 1989. Monstruozna komunističko-fašistička zvjerstva u Poljskoj ne smetaju komunistima u Hrvatskoj. Dovoljno je spomenuti pokolj u Katinskoj šumi i širu operaciju od travnja do svibnja 1940., u kojem pripadnici komunističkog ,sovjetskog NKVD-a, likvidiraju 22 000 poljskih časnika,policajaca,intelektualaca,…. nazivajući zvjerstvo obračunom s „nacionalistima i kontrarevolucionarnim aktivistima“.
- -Komunisti, orjunaši i četnici aktivno podržavaju Hitlera sve do napada na SSSR, 22.lipnja 1941.
Kardinal Alojzije Stepinac za razliku od njih:
- Još od 1936. prima i štiti bjegunce pred nacizmom.
- Tijekom 1937. Osniva Odbor za pomoć izbjeglim pred nacizmom i fašizmom, prije zvanične preporuke Vatikana.
- U propovijedi sveučilištarcima, 1938. Stepinac jasno zaključuje: >>Kakav stav mora zauzeti katolik prema nacističkom učenju o rasi?«„… Ako ljubav prema narodnosti prijeđe granice zdravog razuma, onda to nije ljubav, nego strast, a strast niti je od koristi niti je od trajnog opstanka. Zato Crkva i u nacionalnom pogledu postavlja načelo: ‘Što nećeš da tebi drugi čini, ne čini ni ti drugome’.Svi su narodi djeca Božja i zato svi vape k Bogu: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima’. Pravu,dakle, istinu i zlatnu sredinu i u ovom pitanju naučava Crkva, a ne kojekakvi rasizmi …
- Iste g. 1938., za sudetske krize, dok su se Btitanci i Francuzi u Munchenu ulagivali Hitlerui predavali mu Čehoslovačku, Stepinac je na crkvenom slavlju u Biskupiji kod Knina jasno kazao kako nije kultura »smatrati sebe nekim višim bićima – nadčovjekom i prezirati drugoga, kad se znade da su svi ljudi po sebi prah i pepeo, a po milosrđu Božjem svi djeca jednoga Oca nebeskoga.
- Radio London 28. XI 1943. u emisiji na talijanskom jeziku javlja da su nakon kapitulacije Italije Nijemci u Dalmaciji uhitili 33 svećenika, koji su osuđeni po kratkom postupku kao pristaše nadbiskupa Stepinca i njegova govora protiv Nijemaca. Sljedeći dan isti radio na španjolskom jeziku ponovio je vijest povećavši broj svećenika na 83. To je donio i Radio Kairo na bugarskom jeziku, tvrdeći da su uhićena 183 svećenika. Središnji ured Njemačke nacionalsocijalističke partije 14. 12. 1943. traži od Ministarstva vanjskih poslova informaciju o tim vijestima. Poslanik iz Zagreba odgovorio je, da je u Zagrebu to nepoznato, ali neisključuje da se radi o svećenicima koje su još Talijani uhitili na zahtjev četnika, a Nijemci preuzeli
- Kardinal je prije i tijekom rata organizirao spašavanje tisuća progonjenih o čemu postoje tisuće dokaza i osobnih svjedočenja.
- Stepinca je intenzivno pratio nacistički Gestapo. Njihova izvješća obiluju jasnim dokazima o Stepinčevu stvarnom antifašizmu i hrvatskom suverenizmu.
Što god odlučio Papa Franjo i Sveta Stolica, Stepinac je već pobijedio u očima cijelog katoličkog svijeta. On je već svetac. Takav je i za nepregledne mase onih koji mu poznaju djelo. Dokumenti i stajališta rada komisije će prije ili kasnije ugledati svjetlo dana i lustrirati desetljetne povijesne krivotvorine objavljivane na štetu katoličanstva, Stepinca i Hrvata. Njegovo, oživotvoreno geslo , In Te Domine speravi, zapečatit će njegovu presudu komunističkom zlu:
„Komunizam se od laži rodio, od laži živi, od laži će i umrijeti.“
