IZRICANJEM presude jednom od glavnih arhitekata velikosrpske zločinačke tvorevine potvrdit će se sva bijeda i farsa Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.
Onima koji nisu jasni planovi, strategija i provedba stvaranja velike Srbije živući četnički vojvoda i predsjednik SRS-a Vojislav Šešelj učinit će se luđakom, mitomanom, mazohistom, umišljenim mučenikom – moguće ideologom i izvršiteljem ratnog zločina. No, sigurno ne i najuspjelijim projektom velikosrpskih centrala u SANU-u, SPC-u i Generalštabu Titove armije, koji je bio jedna od krupnijih figura određenih za provedbu svih elementa genocida nad hrvatskim, bošnjačkim i albanskim stanovništvom
U Srbiji se približva prva obljetnica rehabilitacije četničkog vojvode Dragoljub Draže Mihailovića, zapovjednika kraljevske Jugoslavenske vojske u otadžbini tijekom II. svjetskog rata. Nedugo po svojem imenovanju Draža je uputio izbjegloj vladi u Londonu svoj ratni i poratni program, kojeg se sažimlje u slijedeći naum: „Stvoriti veliku Srbiju, te očistiti njen teritorij od svih narodnih manjina i nacionalnih elemenata, napose Muslimana“.
U tom je dijelom uspio, a da nije bilo hrabrog otpora hrvatske oružane sile taj pakleni naum bi završio brojkom bitno većom od nespornih nekoliko stotina tisuća pobijenih katolika i muslimana od Drine do Jadrana.
Počelo je to s Bilećom i Stocem, Srbom, Krnjeušom, Drvarom, Glamočom, Borićevcom i Kulen Vakufom 1941., a kulminiralo pokoljima po istočnoj Bosni, Mostaru, Rami i Zabiokovlju 1942. Pa ponovno tijekom 1943. i do konca rata po istočnoj Bosni, dalmatinskom zaleđu sve do Like i Hrvatskog primorja. Podređeni zapovjednici redovito su Mihailoviću slali izvješća o broju ubijenih civila, katoličkih svećenika, muslimanskih imama, srušenih i spaljenih crkava, džamija i sela.
Ti zločini nisu bili stihijski i povremeni nego isplanirani s namjerom postizanja onih ciljeva koje je Draža iznio u svojim “Instrukcijama”. Većina tih zločina bila je dio provedbe genocida nad Muslimanima u Bosni i na Sandžaku te nad Hrvatima u dijelovima koji su trebali postati dijelom Velike Srbije.
Onima koji nisu jasni planovi, strategija i provedba još jednog stvaranja velike Srbije živući četnički vojvoda i predsjednik SRS-a Vojislav Šešelj učinit će se luđakom, mitomanom, mazohistom, umišljenim mučenikom – moguće ideologom i izvršiteljem ratnog zločina. No, sigurno ne i najuspjelijim projektom velikosrpskih centrala u SANU-u, SPC-u i Generalštabu Titove armije, koji je koncem pretprošlog desetljeća XX. stoljeća bio jedna od krupnijih figura određenih za provedbu svih elementa genocida nad hrvatskim, bošnjačkim i albanskim stanovništvom. A on to je, jedan od glavnih arhitekata te zločinačke tvorevine!
Briljantno obrazovan, elokventan, stasit te iznimno hrabar i do zadnje kapi krvi istinski četnik – Arkanu je u lice tresnuo: Ja nisam nikoga ubio, i ti ćeš da budeš prvi kojega će ubiti.
Šešelj je dijete najpasivnijeg dijela istočne Hercegovine, čiji su pređi tek u 18. stoljeću prešli s katolicizma na pravoslavlje. Socijalno je gotovo najnižeg podrijetla pa je logičan njegov prvotni izbor jugokomunističke demagogije u kojoj je izrastao do samog vrha skojevske Titove omladine.
Bio je i najmlađim doktorom propale YU – stupanj magistra pravnih znanosti (Radnja: “Marksistički koncept naoružanog naroda”) stječe u Sarajevu, a 1979. doktorira u Beogradu. Do 1984. predaje „Teoriju ratova“ na sarajevskom FPN-u. Pod sigurnom Kosovom šapom njegov put pretvorit će se u antititoizam, a dodatni glanc kojeg će dobiti od vodećeg četničkog ideologa Dobrice Ćosića, kad je nešto stariji Sloba bio tek beznačajnim bankovnim činovnikom, učinit će od njega mit vojvode – u što ga je još 1989. promovirao pop Đujić. On će u raspletu pridošlih događaja biti iznimno potreban velikosrpskim planovima.
Je li trenutno „preimućstvo“ bosanske Udbe – tada obilato pod kontrolom braće Pozderac i „Titova nasljednika“ Branka Mikulića ili pak trik svemoćnog KOS-a pridodat će Šešelju isplaniranu arureolu mučenika zeničkog gulaga s presudom od 8 godina. Naravno, KOS ga brzo čupa iz Zenice i 1986. nastanjuje u Beogradu.
U toj se kuhinji ispisuje famozna optužnica koju koncem 80-ih Šešelj podiže protiv mrtvog Broza, u kojoj ga se najžešće optužuje jer je Ustavom iz 74. i drugim činima trajno uništio Srbiju i srpski narod te ga učinio podređenim u Jugoslaviji.
Tijekom zloglasnog jugo-putovanja moštiju kneza Lazara i veliksrpskih mitinga koncem 80-ih, kojima je zadaća bila pripremiti „ugrožene Srbe za oslobodilački rat“, Šešelj je jedan od vatrenijih govornika. Tako će primjerice na jednom od tih mitinga u Baranji kazati: “svakoga tko kaže da ovo nije srpska zemlja treba ubiti kao kera”. Slično je nastupao tijekom rata po Vojvodini gdje je izvršen neviđen pogrom nad Hrvatima.
Kada je izbila srpska nesloga u Benkovcu i Kninu u studenom 1991. Šešelj je, u užarenoj atmosferi, izgovorio slijedeće:
„I dobrovoljci, i Armija, i četnici, i oni koji nisu četnici – svi zajedno smo jedna vojska. Mi vodimo borbu u skupštini Srbije da se svima prizna isti status i da budu izjednačeni s pripadnicima Armije. To nije komunistička armija! I nemoj tako da govoriš. Mi smo danas ta armija, također. I mi, četnici. I mi smo to u Vukovaru ostvarili. Armijski oficiri komanduju našim četnicima. Na šlemovima armijskim smo nacrtali dvoglavog srpskog belog orla. I oficiri armijski komanduju našim ljudima. I tu je sadejstvo! Navečer planiramo akciju, sutra je zajedno izvodimo. I armija udari tenkovima i artiljerijom, a naši kuću po kuću osvajaju. I nemoj mi reći sada da je to komunistička armija. Oni su petokrake skinuli, a od nas ne traže da skinemo kokarde“.
Na pitanje zašto nemamo srpsku armiju, Šešelj odgovara:
„Zato što ne možemo izvan granice Srbije izaći s tom armijom! Šta bi ti, da se Amerikanci iskrcaju? Ja bih streljao svakoga koji bi danas tražio srpsku armiju – ja, četnički vojvoda, glavni srpski nacionalista, državni neprijatelj broj jedan! Srpsku armiju ćemo imati kad se stvori srpska država, a sad gledamo granice. Naša diplomatija je jaka jer smo rekli da hoćemo Jugoslaviju, ali bez Hrvata i Slovenaca. Izdržite, vi ste na frontu prema Zadru, i vaš je zadatak da zajedno s Armijom uzmete Zadar“!
Sve to je beogradski propagandani stroj bjesomučno reprizirao i likovao nad vojvodinim govorom.
Još mnoštvo ovakvih istupa i izravnih osobnih zločina Šešelja će dovesti do formalnog koalicijskog partnera u vladi Slobodana Miloševića. Njegovo izrugivanje s haškim sudom, njegova pisana ostavština sabrana u preko stotinu knjiga, gotovo enciklopedijskog formata, njegovo uvjerenje da će u povoljnim okolnostima biti do kraja realizirana velikosrpska država – „za mene je najvažnije da opstane ideologija, koju promičem cijeli svojim bićem. Vojvodina je nekoć bila potpuno nesrpska danas je obrnuto, tamo je još nešto Mađara, a Srbi drže sve u svojim rukama. Ja duboko vjerujem u ostavrenje Velike Srbije, od sada do 300 godina, ako ne prije“ – učinili su Šešelja, u očima velikosrpskih opsjenara, besmrtnikom i ikonom puno sjajnijom od njegovih učitelja: Garašanina, Apisa, čiča Draže, Aleksandra Rankovića i Dobrice Ćosića.
Piše: Zdenko Lozo/Foto: Novosti.rs
