Rijetko koji SDPovac je nakon ove objave Središnje izborne komisije nezadovoljno razbio daljinski upravljač, ili nabio u zid najbližu stolicu, ili ošamario životnog partnera, ili što već nezadovoljni SDPovci rade kad gube izbore. Ne. Prolomio se Hrvatskom uzdah olakšanja mase od dvanaest tisuća ponosnih jedan-glas-članova koji su u prvom krugu što namjerom – što greškom zaokružili jednog od ova dva kandidata.
Niste ga čuli? Promakao vam je, šteta. To je bio… znate onaj uzdah s maksimirskih tribina kad na gradskom derbiju Dinamo-Lokomotiva neki tamnoputi Brazilac, “proizvod” slavne Dinamove škole nogometa, promaši penal? E sad zamislite tu nepreglednu gomilu s tribina strateški raspoređenu po cijeloj Hrvatskoj. Hučalo je, baš je hučalo…
Možda se uzdah olakšanja omakao i još pokojem od nešto manje od trideset i sedam tisuća jedan-glas-članova Partije koliko ih je ostalo nakon što je Arsen Bauk prije nekoliko godina pročistio popise i izbrisao, među ostalima, i Milku Planinc i Vladimira Bakarića samo da bi prekinuo šuškanja zlih jezika kako su i oni, primordijalni hrvatski demokrati i ponosni jedan-glas-članovi, na jednim izborima podržali Zorana Milanovića. Da Bauk nije bio tako revan imala bi i danas Partija članova koliko i udruga Naš Hajduk. Skoro.
Uzdahnula je ta nepregledna gomila partijaša zbog ogromnog tereta koji je napustio njihove senzibilne socijaldemokratske duše. Jer sad, u drugom krugu, jednostavno ne mogu pogrešno(g) izabrati. Koji god da od ove dvojice postane predsjednik neminovno će, obojici je to bio temelj kampanje, vratiti SDP na put stare slave. Nejasno je samo na koju “staru slavu” misle? Onu iz devedeset i druge kad su imali jedanaest saborskih zastupnika, ili onu iz devedeset i pete kad su ih imali deset?
Nije ironija, bilo da sutra SDP povede Bernardić ili, trenutno inferiorniji, Ostojić, budući rejting Partije je zacrtan – oštro silazan. Razlog je jednostavan – oba su politički neupotrebljivi. Kao i ostalih pet kandidatkinja i kandidata za predsjednika iz prvog kruga. Kao, uostalom, i najveća većina trenutno visokopozicioniranih SDPovaca, redom oportunih aparatčika (hrvatski: dupelizaca) koje nije pomeo čak ni razorni uragan “Zoran” jer su do savršenstva istrenirali pravovremeni bendover pokret. A ostali… znamo kakve su posljedice uragana za (moralno) vertikalne objekte.
Od dvije tisuće i sedme, otkad je postao predsjednik SDPa, Zoran Milanović je pune četiri godine, dokon nakon gubitka svojih prvih parlamentarnih izbora, intenzivno radio na uklanjanju slobodnomislećih članova. Danas znamo da ga je na to samo malim dijelom nagnao osjećaj za političko preživljavanje, odnosno znamo da pravi povod brojnim čistkama leži u njegovom egocentričnom karakteru koji ne trpi ni najmanju kritiku ili, ne daj Bože, savjet.
Preostale SDPove beskičmenjake možda najslikovitije opisuje Siniša Hajdaš-Dončić. Ne zbog – ja sam sto godina ispred ove zatucane države – karijernog uzimanja supruginog prezimena, kako ste možda pomislili, nego zbog “uzimanja” šefove mimike, specifičnog kešenja kad želi naglasiti neke izgovarane riječi. Ako nije riječ o koincidenciji – rijetkom tiku kod dvojice suradnika – onda je ovo primjer olimpijskog bendovera.
Zoran Milanović je vjerojatno već od preuzimanja predsjedničke funkcije, tako je to u hrvatskoj socijaldemokraciji, planirao ići u mirovinu iz Partije, odnosno iz Sabora ili Vlade, kako se već karte poslože. Bio je premlad, preneiskusan. Nije tada shvaćao da politički uspjeh SDPa vrlo malo ovisi o SDPu sâmom. Istinabog, ovisi ponešto o lideru. A on lider jest – ma koliko se to nekima u Partiji nesviđalo – lider kakvoga više nikad neće imati. Nije tada Milanović shvaćao da politički uspjeh SDPa ovisi gotovo isključivo o HDZu, koji je nepobjediv ako je pozicioniran na desnom centru, i bez nekakve velike medijski razvikane korupcijske afere. Nije to, vjerojatno, shvatio ni dvije tisuće i jedanaeste kad su ga sretne Sanader-Hernádi okolnosti pomazile i, ni krivog ni dužnog, ubacile u fotelju predsjednika Vlade. Koju, usput budi rečeno, nije prečesto grijao.
Tada mu se vlastita uragan-politika prvi put razbila o glavu. Kome povjeriti ministarstva? Ali, iznenađujuće, čak ga ni to u samozaljubljenom hodu iznad zemlje nije previše zabrinjavalo, do te mjere da je i dalje nastavio s čistkama. I to s kakvim čistkama, pomeo je svog najsposobnijeg ministra Slavka Linića! Nažalost, ove za Milanovića sretne Sanader-Hernádi okolnosti pokazale su se kao izuzetno nesretne za Hrvatsku, jer ćemo još godinama osjećati posljedice vladanja najgore hrvatske (po nekim izvorima i europske) vlade.
Neovisno o svemu ovome, Milanovića nikad… čekajte ovo zaslužuje bold, Milanovića nikad SDPovci ne bi smijenili. Otišao je sam. Otišao je kad je napokon shvatio da njegov uspjeh doista ovisi o HDZu, kad je shvatio da će taj HDZ nakon Tomislava Karamarka (s kojim bi se, iako je od njega izgubio više izbora, još nekako i borio) dugo godina voditi nerješivi mu Andrej Plenković. Eh da, i kad je shvatio da je taj Plenkovićev HDZ odlučio čvrsto držati desni centar.
Iza sebe je ostavio pustoš u državi. I Bernardića, ili Ostojića, u Partiji. I onih ambicioznih pet. I ostale, brojne keseće ili nekeseće bendovere. Ukratko – i u SDPu je ostavio pustoš.
Dakle, iako su karakterom, mentalitetom i stilom komunikacije Bernardić i Ostojić potpuno različiti, za SDP je potpuno svejedno tko će od njih biti budući predsjednik. Ruku na srce, značajno bi različito izgledao eventualni Bernardićev od eventualnog Ostojićevog SDPa, ali je zato podjednak uspjeh na idućim parlamentarnim izborima koji čeka i prvi i drugi, koji god. Uspjeh sveden na izborni rezultat u VIII. izbornoj jedinici. Ne slažete se? Što onda, hoće li možda Bernardićeva prva odluka – hitno vraćanje Aleksandre Kolarić – pomoći Partiji? Ili možda Ostojićeva osveta izdajniku Hajdaš-Dončiću? Ma dajte, molim vas… budite ozbiljni.
Za stjecanje dojma o ovim kandidatima najbolje je bilo 23. studenog poslušati emisiju U mreži Prvog Hrvatskog radija.
Namjerno ili slučajno udaljen od mikrofona (ili stišan od tonca) je govorio stari politički lisac Ranko Ostojić, s autoritativnim, ali nezainteresiranim, jebe me se, komunikacijskim stilom, s hrapavim glasom koji neodoljivo podsjeća na glas kakvog kroničnog alkoholičara – toliko upečatljivim da se slušatelju načas doista pričini miris jeftinog konjaka vraćenog iz dubine želuca – s jakim dalmatinskim narječjem i to, da cijela stvar bude sirovija, dodatno začinjenim splitskouličnim “kako bi ti reka” i “ono” poštapalicama. Pravi mamac za kontinentalne SDP glasače, nema što…
Namjerno ili slučajno primaknut mikrofonu (ili poglašnjen od tonca) je govorio nesigurni Davor Bernardić, s književnim, razgovijetnim, zainteresiranim i uključivim komunikacijskim stilom, sa seksi glasom koji neodoljivo podsjeća na glas kakve voditeljske zvijezde, ali toliko iznenađujuće politički neiskusan, s nizom izgovorenih gafova i lako provjerivih neistina, s neskrivenim respektom prema protukandidatu, čak i sa strahom i, što je najgore, s velikim nestrpljenjem da se ovo što prije okonča kao da govori sebi: “Sad je prilika Davore, sad ili nikad!“, ostavljajući dojam čovjeka kojem je pobjeda na ovim izborima ispunjavanje svih ambicija, a ne samo prvi koračić na dugom putu tranzicije SDPa u prohrvatsku socijaldemokratsku stranku. Role-model lidera, nema što…
Dakle, dragi jedan-glas-članovi SDPa, doista ne možete pogriješiti. Potpuno je svejedno hoće li vam budući predsjednik biti “ala brale” Ostojić ili “samo 3922 preferencijalna glasa” Bernardić. Predsjednici trećih opcija su rijetko kad previše značajni…
Boris Traljić
