“E moj, Andrija”: Kandidat je dao i više nego se od njega očekivalo

Govorka se kako će ‘osmorica veličanstvenih’ ekspresno izbačenih zagrebačkih HDZ-ovaca podići kaznenu prijavu protiv ‘nepoznatog počinitelja’ jer je javno plasirana njihova privatna korespondencija u zatvorenoj viber grupi ‘Zna se HDZ’, temeljem koje su izbačeni iz stranke.

PIŠE: Dr. Ivica Granić/Foto:pxll

Iznio je to Ante Šimunović, jedan od osmorice, koji smatra kako mu je time narušeno pravo na privatnost kao i pravo na tajnost podataka, premda u toj grupi ima preko 250 članova.

Predsjednica ‘časnog suda’, koje li ironije, HDZ ima časni sud, gospođa Željka Žokalj, ipak je ‘povukla ručnu’, poručila je Plenkoviću ‘kako smo izbacili ljude iz stranke a nisu, zabogamiloga, ni obranu iznijeli’.

Kako sada stvari stoje, izgleda da je Plenkovićev Andrija Mikulić prerevno shvatio nalog predsjednika te samostalno donio odluku, jasno umotanu u celofan ‘telefonske odluke predsjedništva’ o pokretanju takozvanog stegovnoga postupka, tražeći kao predsjednik zagrebačke organizacije ‘da se osmoricu ekspresno udalji iz stranke’.

Zgodno se ovdje sjetiti  anegdota o Muji koji pred komisijom polaže matematiku. Na pitanje koliko je četiri puta tri odgovorio je – 15. “Bravo – kaže šef komisije – kandidat je dao i više nego se od njega očekivalo.”

Zagrebačkom HDZ-u trebalo je otprilike sat i pol vremena da donesu ‘t-com odluku’ o pokretanju postupka, optužnica navodi kako su ‘vrijeđali predsjednika stranke, pisali protiv njegove politike, te su na taj način širili poruke mržnje’.

Osmorica veličanstvenih HDZ tužili EPP-u

Valjda ohrabreni vjetrom u leđa od strane gospođe Žokalj ‘osmorica veličanstvenih’, dakle Božo Medić, zatim Anita Prka Đurašić, Miro Boras, Vedran Černy, Ante Jelčić, Vlado Kolak, Krasnodar Raguž i Ante Šimunović

, otišli su korak dalje, otvorenim su se pismom obratili Europskoj pučkoj stranci (EPP) da bi upozorili, kako navode, ‘na totalitarne i nedemokratske metode obračuna vodstva HDZ-a s političkim neistomišljenicima’. Optužba djeluje pomalo bizarno obzirom da se radi o članovima iste stranke, nije jasno o kakvim ‘političkim neistomišljenicima’ onda može biti riječ.

Krimen ‘konstruktivne kritike’

U dopisu EPP-u nadalje piše kako ‘s gnušanjem i u potpunosti’, kao intelektualci, osuđuju svaki govor mržnje, isto nikada nisu odobravali kamoli koristili, u konkretnom slučaju samo su bili ‘argumentirana i konstruktivna kritika postupaka trenutnog vodstva stranke’.

Pravo je pitanje jesu li oni toga svjesni, no upravo se u toj zadnjoj rečenici i krije zrnce njihove propasti, u činjenici kako su htjeli biti ‘konstruktivna kritika postupaka’. Usudili su se javno, a za politbiro je i puno manje od 250. članova javno, biti argumentirana i konstruktivna kritika, dakle usudili su se kritizirati postupke vodstva stranke. To politbiro ne oprašta.

Linijama nižega otpora

U stranci moralnih članova, kakav je naravno HDZ, politbiro može bez ikakvoga obrazloženja izbaciti, pred očima tisuća promatrača, poveću grupu ljudi no promatrači će se praviti da ništa ne vide, kako sebi ne bi slučajno zakomplicirali dan. Može se zaključiti kako članska iskaznica u HDZ-u ne vrijedi pišljiva boba ako ste se našli Gazdi na putu, njegovo mišljenje vrhunaravna je vrijednost, s druge strane ravnodušnost prema partijskome mobingu vrlina je kojom su HDZ-ovci obdareni posebice u moderno doba.

Možda su prije tridesetak godina, kao siromašna barakaška stranka, i bili spremni žrtvovati se za određena načela, danas više zasigurno nisu a bogami nisu više niti siromašni. Niti kao stranka, a niti ponaosob.

Kolektivna psihologija

Kripto komunistički egocentrični obrazac ponašanja, kada govorimo o elementarnim značajkama HDZ-ovske kolektivne psihologije, nikada nije bio dominantnije nego danas. Vrijednosna načela totalno su srušena i ono što se u toj stranci aktualno događa, to je ništa drugo nego borba za restituciju načela determiniranih još u rane devedesete. A aktualna i krajnje bizarna ‘viber afera’ samo je ogledan primjer upravo takvog filistarskog reformističkog pristupa.

Taj pristup ili ‘obrazac ponašanja’ neće odumrijeti s aktualnom aferom, dakle s izbacivanjem njezinih selektiranih protagonista. Bez obzira ostanu li u stranci ili ne oni su, dok je ‘Plenković živ’ – bivši. Jer, u svojoj supstanci, radi se o ‘suštini’ od koje ova stranka boluje od samoga postanka. Na primjer, jasno je gospodinu Plenkoviću kako bi taktički bolje postupio da se nije baš toliko osobno eksponirao u elaboraciji ‘viber efere’, ali tko će odoljeti ‘zovu trublji’, moraju se pokazati mišići, netko mu je iz PR-a kazao kako birači ‘vole mangupe i štemere’.

U konačnici, kako vjerovati čovjeku koji u borbi protiv svojega ‘nelojalnog članstva’ otvoreno nameće nekakav diskrecijski pristup i unaprijed iz nje eliminira ‘ciljeve’ koji za njega mogu biti neugodni. U nekim uređenijim sustavima to zovu i staljinizmom.

Epizodisti krivi za sve

Plenković se, dakle, doveo u položaj filmskoga kritičara koji tvrdi da je Robert De Niro bio odličan,  da su scenarij i režija fantastični, ali da film nije postao box-office trijumf zato jer je gledateljstvu na živce išao – De Nirov kuhar. De Nirov kuhar, prigodna aluzija ili metafora za kriminalnu viber grupu, ili najnovije za ‘crvene sindikaliste’, može publici ići na živce, ali radnja je dramski fokusirana na glavnog glumca.

U aktualnome hrvatskome filmu publici nisu zanimljivi ‘urotnici viberaši’ poput Bože Medića ili neke Anite Đurašić Prka, ili ‘crveni sindikalisti’ poput Vilima Ribića, Krešimira Severa ili Mladena Novosela.

Zanimljiv je El Presidente i njegov politbiro, jer ‘zanimljivost’ je svojstvo i privilegij glavnih uloga, a činjenica da se hrvatskoj publici pokušava sad prodati potpuno suprotan dramski pristup, govori ponešto o podcjenjivačkome odnosu politbiroa i samoga ‘scenarista’. Suvišno je tu svako daljnje pametovanje.

Bilo kako bilo, pokušaj da se dramska radnja ograniči na kuhara ili špicu filma, djeluje apsurdno. I da, baš me interesira kako će finuti storija o prosvjetarima koji su prosvjedovali. U vrijeme dok je potpisnik ovih redaka radio u srednjim školama moderne su bile prijetnje, koje bi se ponekad i obistinile, ‘tehnološkim viškom’. Danas? Maybe…