Dr. Ljubić smatra da svi oni koji će možebitno u Hrvatskom saboru dići ruku za ratifikaciju Istanbulske konvencije moraju biti svjesni odgovornosti i činjenice da u pravni poredak uvode norme koje nisu usuglašene s Ustavom, piše Ustavnopravni stručnjak dr. Dubravko Ljubić za Glas Koncila.
“Upravo kad bi čovjek pomislio da je nasilje nedvojbeno jedinstven pojam s nekoliko pojavnih oblika, u tekstu Konvencije se javlja neko posebno, rodno nasilje, koje je zapravo novokomponirana ispraznica, utvrđena ‘dogmom’ znanstveno nedokazanih teza, oformljena radi ostvarivanja ideoloških ciljeva.”
Najavljeno ratificiranje 81 članka Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatije kao Istanbulska konvencija, u Hrvatskoj je dovelo do rasprava o (ne)prihvatljivosti prihvaćanja toga međunarodnoga dokumenta. Iako se često donošenje te konvencije predstavlja kao civilizacijski doseg, stvari nisu baš takve.
Nedavno je od ratifikacije odustala Slovačka, a i Bugarska je iz parlamentarne procedure povukla Istanbulsku konvenciju zbog protivljenja mnogih građana te je sve očitije da će se o tom pitanju provesti narodni referendum.
U Hrvatskoj u ostrašćenoj raspravi argumenti kao da ostaju po strani, pa i poruke koje upućuje ustavnopravni stručnjak dr. Dubravko Ljubić nakon što je izradio detaljnu analizu sadržaja konvencije ne dopiru do šire javnosti. No on i dalje upozorava i ponavlja: Istanbulskom konvencijom pokušava se nametnuti »dogmatska« rodna ideologija i zloupotrijebiti međunarodne institucije za promoviranje manjinskoga svjetonazora.
Upozorava i na činjenicu da Istanbulsku konvenciju Hrvatska ne može ratificirati bez ustavnih promjena jer je u suprotnosti s Ustavom.
Čemu služi Istanbulska konvencija?
Usprkos uvriježenom stajalištu koje se provlači kroz javni prostor, na temelju kojega se Hrvatska doživljava pravno neuređenom, glede sprječavanja nasilja nad ženama na normativnoj smo razini uzorna zemlja. Analizirajući domaći pravni sustav, može se zaključiti da na normativnoj razini nema posebne potrebe za uvođenjem dodatne regulative. Hrvatska, slijedeći svoje uljudbene domete, odavno je zemlja u kojoj je bilo koji oblik nasilja društveno neprihvatljiv.
S druge strane, u 21. stoljeću na europskom kontinentu teško je zamisliva opstojnost društva u kojem bi se prihvaćalo nasilje kao metoda rješavanja međusobnih odnosa između ljudi. Poglavito to vrijedi za članice EU-a, gdje se zapravo zadnji bastion diskriminacije uklonio u Liechtensteinu 1990. godine kad je u toj kneževini ženama priznato jednako biračko pravo.
Stoga se osnovanim čini postaviti pitanje čemu Istanbulska konvencija uopće služi, poglavito imajući u vidu kako u svom uvodu promatrana Konvencija upućuje na njezinu utemeljenost na sadržaju niza međunarodnih dokumenata«, kaže dr. Ljubić, uvodeći u kontekst dokumenta iz 2011. godine, koje još nisu ratificirale 23 od 47 zemalja članica Vijeća Europe, kao ni 14 od 28 članica Europske unije.
“Čitajući tekst, teško se oteti dojmu da Vijeće Europe svoje države članice drži barbarskim društvima u kojima je većina stanovništva neprestano izložena torturama neprihvatljivim u civiliziranim zajednicama. Ili drugim riječima, kolijevka civilizacije preko noći se pretvorila u socijalnu noćnu moru, gdje zločini, obični ili oni ratni, svakodnevno uzimaju svoj krvavi danak, a sve to zbog nepostojanja zakonske regulative koja bi zabranom deliktnoga ponašanja pridonijela prevenciji kriminaliteta. Neupućenom bi se putniku namjerniku, koji prvi put krstari Europom, nakon čitanja uvoda Konvencije moglo činiti da je ovdje Danteov pakao izišao na površinu u punini svih svojih devet krugova”, smatra dr. Ljubić.
Nametanje svjetonazora
Nakon što je detaljno proučio sadržaj Istanbulske konvencije, dr. Ljubić došao je do zaključka da ona sadržajno ne donosi ništa spektakularnoga ni progresivnoga u problematiku koju obrađuje, no njezin pravi smisao otkriva se tek analizom manjega dijela njezinih uzgrednih odredaba.
“Upravo kad bi čovjek pomislio da je nasilje nedvojbeno jedinstven pojam s nekoliko pojavnih oblika, u tekstu Konvencije se javlja neko posebno, rodno nasilje, koje je zapravo novokomponirana ispraznica, utvrđena ‘dogmom’ znanstveno nedokazanih teza, oformljena radi ostvarivanja ideoloških ciljeva, pri čemu pod pojmom ideologije podrazumijevam sklop ideja koje uključuju način na koji pojedinac ili grupa gledaju na svijet.
Na kraju cijele priče ispada kako je cjelokupni tekst Istanbulske konvencije krinka izrađena u svrhu nametanja svim članicama Vijeća Europe određenoga svjetonazora, pri čemu zaštita žena i obitelji ima tek sekundarni karakter«, mišljenja je dr. Dubravko Ljubić.
»Čini se da su u konkretnom slučaju međunarodne institucije uporabljene za promoviranje, ali i nametanje nedvojbeno manjinskoga svjetonazora ogrnutoga u plašt političke korektnosti, zaboravljajući pri tome kako politička korektnost nije ništa drugo nego jednoumlje kojem je izvorište iz državne propagande izmaknuto na globalnu razinu.
Time je izigrana i temeljna uloga međunarodnih ugovora, shvaćenih kao slobodno izraženo suglasje volja usmjereno k postizanju dopuštenih pravnih učinaka. Kamuflažno inzistiranje na nasilnom uvođenju svjetonazora bez prethodne društvene rasprave o njegovu sadržaju, zapravo je nasilje nad integralnom slobodom shvaćenom kao istodobnom slobodom države, društva i pojedinca.”
Konvencija kao ishodište devijacija
Dr. Ljubić napominje da je Istanbulska konvencija u suprotnosti s temeljnim postavkama demokracije te da ne može u Hrvatskoj biti formalno ratificirana bez prethodnih ustavnih promjena. Objašnjava da Ustav Republike Hrvatske ne poznaje pojam »rod«, odnosno poznaje ustavne kategorije spola i ravnopravnosti spolova. Dok se u Ustav ne uvede kao ustavna kategorija i pojam roda, Istanbulska konvencija u dijelu prakticiranja rodne ideologije jest neustavna – izjasnio se dr. Ljubić.
»Ishitreno uvođenje rodne ideologije, kao modela uređenja društvenih odnosa, osim što uz postojeći sustav osnovnih norma i na njima uspostavljenoj legislativi ni na koji način ne će pridonijeti većoj zaštiti žena i obitelji, zbog svoga šarlatanskoga i neznanstveno uspostavljenoga sadržaja može u budućnosti postati ishodištem socijalnih devijacija s ozbiljnim i teško popravljivim posljedicama.
U demokratskim zemljama normativa se ne može temeljiti na ideologijama jer se to kosi s temeljnim postavkama demokracije.
Zakonodavna rješenja ne smiju nametati ljudima način razmišljanja ili stil života jer zakonodavac za takvo djelovanje nema ovlaštenje. Pod krinkom plemenitih ciljeva nametati ideološka rješenja u obrazovni sustav, šport ili kulturu, u izravnoj je oprjeci s ustavnim pravom i dužnošću roditelja brinuti se i odlučivati o obrazovanju svoje djece«, kazao je ustavnopravni stručnjak referirajući se na čl. 14. Istanbulske konvencije.
Prijepori u društvu
Dr. Ljubić smatra da svi oni koji će možebitno u Hrvatskom saboru dići ruku za ratifikaciju Istanbulske konvencije moraju biti svjesni odgovornosti i činjenice da u pravni poredak uvode norme koje nisu usuglašene s Ustavom.
“Nasilje bilo koje vrste nedvojbeno jest društveno neprihvatljivo i kažnjivo ponašanje. Međutim u ustavnopravnim poredcima zasnovanim na načelu jednakosti, ravnopravnosti spolova te zabrani diskriminacije po društveno relevantnim kriterijima ne smije se vršiti ustavno nedopuštena diferencijacija između osoba koje su bile žrtve nasilja.
Svaka žrtva, bilo ona žena, dijete, osoba poodmakle životne dobi, osoba s tjelesnim odnosno duhovnim hendikepom ili muškarac, mora uživati jednaku zakonsku zaštitu i jednaka prava s obzirom na status žrtve. Za izdvajanje određene kategorije adresata pravne norme, glede sadržaja zaštite i opsega prava koji proizlazi iz trpljenja tuđih protupravnih radnji, pri čemu bi temelj razlikovanja bio spol, nema uporišta u našem Ustava. Štoviše, takvo razlikovanje jest u izravnoj koliziji s odredbama sadržanim u njegovom članku 3. i članku 14. stavku 1.”
“Recepcija međunarodnih ugovora nije olimpijska disciplina u kojoj jedan mora biti brži kako bi bio bolji od drugoga. Pametna vlast u pravni poredak svoje zemlje preuzet će samo one pravne standarde glede čijega sadržaja ne postoji ozbiljan prijepor u društvu, odnosno one odredbe koje nedvojbeno pridonose društvenomu progresu.
Odgovorna vlast u pravni poredak ne će uvoditi normativu koja je u koliziji s temeljnim postulatima utvrđenim u najvišem pravno-političkom aktu svoje države, koji kao takav neizbježno predstavlja deskripciju društvene sadašnjice i projekciju njene budućnosti. Svako suprotno djelovanje bilo bi ugroza za ostvarenje nacionalnih interesa”, zaključno za Glas Koncila iznosi svoje stajalište dr. Ljubić.
IZVOR: Glas Koncila
