O reakcijama srbijanskih političara na nedavno poništenje osuđujuće presude nadbiskupu Alojziju Stepincu za Vatikanski radio prilog je pripremio Marito Mihovil Letica.
Završne dvije strofe Matoševa soneta ″Pri Svetom Kralju″ glase: ″U katedralu, kad su teške noći, / Na Banov grob zna neka žena doći / S teškim križem cijele jedne nacije, / A kip joj veli: Majko, audiant reges: / Regnum regno non praescribit leges, / I dok je srca, bit će i Kroacije!″
Hrvati nakon 1960. u zagrebačkoj katedrali znatno češće pohode grob Kardinalov nego Banov, odnosno Stepinčev nego Erdödyjev. Valja se u tome smislu prisjetiti rijéčî nadbiskupa zagrebačkoga kardinala Josipa Bozanića da je ″Alojzije Stepinac u teškim vremenima nosio križ hrvatske nacije te je postao simbolom hrvatskoga identiteta″.
Dana 22. srpnja 2016. izvanraspravno vijeće zagrebačkoga Županijskog suda poništilo je, i to u cijelosti, presudu kojom je Alojzije Stepinac nakon montiranoga političkog procesa osuđen, dne 11. listopada 1946. u Zagrebu, na 16 godina zatvora i prisilnoga rada te na petogodišnji gubitak političkih i građanskih prava.
Na rečeno poništenje presude uslijedile su posve neutemeljene te umnogome drske i vulgarne reakcije srbijanskoga političkog vodstva. Moglo se od njih čuti da Hrvatska time ″zatrpava jame u koje su ustaše zakopavali Srbe″, da je Stepinac ″jedan od ključnih ideologa najgore nacističke vlasti na europskome tlu″, k tome su u maniri beskrupuloznoga podmetanja pripisali nadbiskupu Stepincu riječi što ih je na dan uspostave Nezavisne Države Hrvatske izgovorio ustaški krilnik i vojskovođa Slavko Kvaternik.
Zbog toga je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske uputilo Republici Srbiji nekoliko prosvjednih nota. Srbija je upozorena da tim izjavama na neprimjeren i revizionistički način ocjenjuje Hrvatsku i djelovanje njezinih institucija, prigovoreno joj je da se izravno miješa u unutarnja pitanja susjedne države te se Srbiju poziva ″da ne koristi rječnik propaloga jugoslavenskog komunističkog sustava i agresivne velikosrpske politike iz 90-ih godina prošloga stoljeća, koja je vojno i moralno poražena″.
Zaista, naši susjedi bi trebali napokon shvatiti i prihvatiti geopolitičku realnost da Hrvatska već četvrt stoljeća nije podložna Beogradu – nego da je suverena i neovisna država, punopravna članica Europske unije i NATO-a. Usprkos tomu, Republika Srbija proglasila je tzv. ″univerzalnu jurisdikciju″ na područje svih država nastalih raspadom bivše Jugoslavije. To nije ništa drugo doli pokušaj da se takovrsnom regionalnom hegemonijom nastavi agresivna i zločinačka velikosrpska politika, samo drugim sredstvima, pravosudnim.
Poništenje presude pravedniku i nedužniku Alojziju Stepincu jest unutarnja stvar hrvatske države i njezina pravosuđa. Glede navedenih riječi hrvatskoga bana Ivana Erdödyja ″Audiant reges: Regnum regno non praescribit leges!″ – što ih je izgovorio 1790. odbijajući Hrvatsku podrediti Mađarskoj, a Matoš ih preuzeo pogrešno ih povezavši s banom Tomom Erdödyjem, koji je 1593. porazio Turke kod Siska – treba kazati da prevedene s latinskoga znače: ″Neka čuju kraljevi: Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone!″
A ònē koji su skloni bl. kardinala Alojzija Stepinca nazivati nacističkim ideologom valja podsjetiti na Blaženikove riječi izgovorene 31. listopada 1943., na blagdan Krista Kralja, kada je opetovano osudio progone potaknute rasnim teorijama, odlučno grmeći ispred zagrebačke katedrale: ″Mi smo uvijek naglašavali u javnome životu principe vječnoga zakona Božjega bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavnima ili kome drugome. (…) Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, (…)″
Zar bi tako govorio ″jedan od ključnih ideologa najgore nacističke vlasti″?
Prije toga, 24. veljače 1943., nadbiskup je Stepinac u pismu poglavniku Anti Paveliću oštro prosvjedovao zbog ustaških zločina rekavši da je ″sramotna ljaga čitav Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku″. To su samo neki od brojnih čovjekoljubnih istupa blaženika Stepinca, uskoro svetca.
Zar je Stepinčev krimen to što je, osluškujući bilo svojega hrvatskog naroda, pozdravio uspostavu NDH kao stoljećima žuđene hrvatske države? Prihvativši državu, Stepinac nije pristajao uz ustaški režim, a protiv zločinâ odmah je odlučno prosvjedovao. Ne samo da je prigovarao zbog nečovječnih postupaka u Jasenovcu i drugim logorima nego je osuđivao i sàmo njihovo postojanje.
Imamo mnoštvo dokumenata koji vjerodostojno svjedoče o tome da je nadbiskup Stepinac djelotvorno spašavao Srbe, ponajvećma surađujući s hrvatskim arhitektom i publicistom Markom Vidakovićem, po narodnosti Srbinom, te Dianom Budisavljević, Austrijankom udanom za Srbina dr. Julija Budisavljevića. Tako su spašeni životi 27 215 srpske djece, ratne siročadi, te velikoga broja odraslih Srba.
Esther Gitman, američka povjesničarka židovskoga podrijetla, objavila je 2011. knjigu ″Kad hrabrost prevlada″ (″When Courage Prevailed″), koju je utemeljila na podatcima iz hrvatskih arhiva, dokumenata američkih obavještajnih službi i State Departmenta, zatim diplomatskih izvora i svjedočanstava brojnih ljudi koji su spašeni i preživjeli zahvaljujući svesrdnim nastojanjima mnogih hrabrih i čestitih Hrvatâ, a navlastito nadbiskupa Alojzija Stepinca.
Njemu srbijanski političari uzimaju za zlo okolnost da je pozdravio osnivanje NDH. Pritom ne razlikuju državu od režima. Njima je već sama ideja bilo kakve neovisne hrvatske države – zločin. Suvremenu Republiku Hrvatsku doživljavaju zločinačkom tvorevinom jer je najvećim dijelom oslobođena u vojno-redarstvenoj akciji ″Oluja″, koja u mentalnom, emocionalnom i afektivnom sklopu poraženih eksponenata velikosrpske osvajačke politike nije ništa drugo nego ″udruženi zločinački pothvat″.
Iskaže li neki Hrvat državotvornost, nastoji li oko hrvatskih nacionalnih interesa – već je samim tim ustaša. Čak i ako je živio stoljećima prije spomena ustaškog imena i uspostave ustaškoga pokreta. Na tu se pojavnost lucidnom ironičnošću osvrnuo pok. Boris Maruna, hrvatski politički emigrant i antologijski pjesnik. U završnim stihovima pjesme ″Teroristički nokturno″ Maruna kaže: ″Iz svega je, nadam se, ipak očito / Da su Zrinski i Frankopan, budući ustaše, morali / Umrijeti, al / Ti se ništar ne / Žalosti.″
IZVOR: Vatikanski radio/ Marito Mihovil Letica
