“Jučerašnji očajnički i tragični čin Danijela Bezuka mora se dobro i trezveno analizirati. Njegova posljednja objava na Facebooku jasna je poruka što ga je nagnulo na to bezumno, ali i očajnički djelo. Ovom prilikom izražavam svoju iskrenu sućut Danijelovoj obitelji”, piše Karolina Vidović Krišto.
Policajac Oskar Fiuri, kojem brz oporavak, pritom zahvaljujući dragome Bogu da nije smrtno stradao, zapravo je žrtva devastiranog i nepravednog sustava koji je nažalost odnio i Danijelov mladi život. Već godinama je uobičajeno, primjerice u Njemačkoj, da policija na takvim lokacijama nosi zaštitne prsluke.
Zašto ih naša policija nema?
Prosječni građanin u Hrvatskoj na svakom koraku osjeća društvenu nepravdu i bahatost vladajućeg kartela kojeg čine politička elita, pravosuđe i mediji.
Kakav se osjećaj stvara kada na početku korona krize ugostitelji moraju zatvarati svoje objekte, kada hrvatski građani masovno gube posao ili im se drastično smanjuju plaće, i to sve po nalogu političke elite, da bismo sada saznali da ti isti ljudi, koji su tim zabranama prouzročili tu krizu, uredno se sastajali po mračnim klubovima, gdje besplatno jedu i piju, a u društvu im je stroj za brojanje novaca?
Strah je uvijek posljedica osjećaja krivnje.
Kakav se osjećaj stvara kad saznamo da u taj klub zalazi i predsjednik županijskog suda, čija, pak, sestra surađuje s tvrtkom uhićenog direktora Janafa, vlasnika tog kluba, a istražni postupak protiv istog vodi sud na čijem je čelu sudac koji s njim posluje? Je li normalno da jedan od vodećih novinara izjavljuje da u tim druženjima i svoj toj dekadenciji za koju smo saznali, ne vidi ništa čudno (ovdje ću podsjetiti na sličan slučaj čuvenog njemačkog novinara Michaela Friedmann-a kojem je nakon sličnog javnog skandala vjerodostojnost došla u pitanje, te je dobio otkaz)?
Kakav se osjećaj stvara kad saznamo za možebitnu korupciju na projektu vjetropark Krš-Pađene, i to u iznosu od 2 milijarde i 200 milijuna kuna, a vladajući krugovi poručuju kako ne će dopustiti saborsku raspravo o tome (iako je to ustavna obveza, a ne dobra volja)? Oni time jasno poručuju – „mi smo dobili izbore pa smijemo krasti“!
Kakav se osjećaj stvara kada u nekakvoj bagatelnoj aferi zbog nekakvih SMS poruka čovjek koji je na radnom mjestu vozača bude u višemjesečnom pritvoru, a istovremeno u slučaju Agrokor, gdje je riječ o desecima milijardama kuna, nitko nije bio ni dana u istražnom zatvoru?
Prošli tjedan smo saznali da Ivica Todorić i Piruška Canjuga nisu krivi, a tu presudu je donijela sutkinja koja je supruga Plenkovićevog provoditelja medijskih manipulacija na HRT-u Mislava Stipića, koji je usput isto zalazio u mračni klub. Taj isti Ivica Todorić živi u dvorcu i glumi vladara Hrvatske, jer država nema namjeru primijeniti mehanizme kao primjerice prema obitelji Cvetković s petero djece koju je zbog dvije neplaćene rate kredita izbacila na cestu.
Kakav se osjećaj stvara kada saborski zastupnik Milorad Pupovac javno bez ikakvog srama štiti ratne zločine te zahtjeva njihovo neprocesuiranje? A taj isti Milorad Pupovac je najbitniji koalicijski partner Vlade Andreja Plenkovića i HDZ-a, a taj HDZ pomoću lažnih medija glumi kako je domoljubna stranka.
Ta ista Vlada ne daje dostojanstvene plaće hrvatskim učiteljima ili policajcima, a istovremeno ne dopušta sprečavanja opće korupcije, već, dapače, poreznim novcem svojih osiromašenih građana kupuje naklonost medija. Tako imamo različite proračunske stavke „za potporu demokracije“ i ostalih izmišljenih programa koji onda završavaju kod vlasnika raznih medija. A vlasnici tih medija ne žive od čitanosti ili gledanosti, već od poreznih sredstava.
Uvjeti rada novinara su ispod svake razine. Kako je to moguće? Vrlo jednostavno – kome se mogu novinari obratiti kad se nad njima vrši mobbing, kad im se sprječava pisanje ili kad dobiju otkaz? Od hrvatskih sudova ne mogu očekivati pravdu, toga smo svi svjesni.
Ovo sve navedeno dovodi prosječnog stanovnika Hrvatske u stanje očaja. Politika i pravosuđe čine tu nepravdu, a mediji različitim manipulacijama prešućuju istinu ili izvrću činjenice.
Poznat je slučaj mladog češkog studenta Jana Pallacha, koji je izvršio suicid samospaljivanjem na mostu u Pragu kada je shvatio da su tadašnje sovjetske trupe slomile tadašnje „Praško proljeće“.
U Hrvatskoj je 3246 branitelja počinilo suicid. Ta užasna činjenica obavijena je zavjetom šutnje i bezosjećajnosti ključnih činitelja društva. Danijel Bezuk je očigledno htio upozoriti na društvenu nepravdu i izazvati pozornost. Pritom si je navodno oduzeo život
Svi mi, pogotovo oni koji nose društvenu odgovornost u medijima, pravosuđu i politici, moramo se zapitati koju nam je poruku htio poslati Danijel Bezuk.
Kad zakažu redovne institucije tada nastaje društvena tjeskoba, preuzimanje pravde u svoje ruke od strane pojedinaca, opća društvena depresija, te kaos. Stoga Vladu od nezadovoljstva ne će spasiti ni postavljanje tenkova oko Trga Svetog Marka, već stvarni i korijeniti zaokret u politici.
Hrvatska je bogata država časnih, poštenih i vrijednih ljudi, koji su svugdje u svijetu cijenjeni, osim u svojoj domovini. Hrvatski problem su korumpirane elite koje moramo zamijeniti. I zato borba za pravdu i vladavinu prava nema alternativu.
R.I /Foto: ss hrt
