Vinko Vukadin: Druga smrt Josipa Broza, dan kad je crveno srce puklo od tuge

Kad prebole svoje prve krike i suze možda i naši ljevičari shvate da je dobro da se okrenemo budućnosti u kojoj će činjenice imati veću važnost od ideologija zla i njihovih glavnih aktera.

Svi mi smo doživjeli smrt neke voljene osobe, nekog projekta ili nekih planova. U čovječjoj naravi je da u takvim prigodama tuguje, da se pita zašto je to tako i da se potiho nada da sve što mu se događa nije istina, da je neki ružni san.

U političkoj povijesti naroda i grupa postoje razni događaji koji označavaju kraj nekog vremena, ideja ili projekta. Uobičajeno se kao kameni međaši između dva vremena mogu pronaći osobe od bitnog značaja za povijest naroda i države pa se zbog toga dan smrti nekog velikana slavi svake godine nanovo, diktature slave rođendane svojih obljubljenih vođa, a poklonici hodočaste i godinma nakon smrti na grobove onih koji su u određenom vremenu označili njihovo socijalni, politički i osobni život.

Hrvatski narod ima tu nesreću da je kroz povijest uglavnom slavio rođendane ili dane umiranja nekih tuđih vladara, kolonizatora, osvajača i diktatora. Rijetki su hrvatski političari i velikani kojih se službena Hrvatska sijeća i označava njihove spomendane, ali je zato hrvatska javnost prepuna spomendana na one koji u najmanju ruku nisu izvorni zagovornici niti hrvatske slobode niti hrvatske države.Najeklatantniji primjer takvog javnog obožavanja političke osobe koja se borila protiv stvaranja hrvatske države i hrvatske političke slobode je primjer Josipa Broza, jugoslavenskog predsjednika, diktatora i komunističkog zločinca.

Neupitne su činjenice da je Tito:
– bio komunsit i diktator
– jugoslavenski, a ne hrvatski predsjednik
– da je sve uložio da Hrvatska ne bude samostalna dražva i
– da je nakon rata dao poubijati stotine tisuća Hrvata da bi uveo komunističku diktaturu.

No i nasuprot tim činjenicama u hrvatskoj javnosti je nakon Domovinskog rata postalo normalno ponovno oživljavanje iz zimskog sna u koji su bili usnuli jugokomunisti. Čim je završila Oluja nekadašnji promotori jugoslavenstva i komuističko socijalističkog poretka su izbili na javnu površinu, preobukli šinjele i počeli nam pričati o blagodatima jugoslavenske države, o antifašizmu kao jedinom mjerilu humanizma druga Tita i o njemu kao velikanu na kojega bismo kao nacija trebali biti ponosni.

Nasuprot svim dokazima i općedruštvenom iskustvu komunističke diktature u javnim medijima se sustavno nakon Oluje počelo oživljavati uspomenu na druga Tita kao u najkrasnija komunistička vremena u kojima se za kritiku velikog sina svih naroda i narodnosti moglo završiti u zatvoru ili izgubiti imanje i glavu.

Nasuprot razaranjima jugovojske i pokoljima Titovih generala i učenika u Vukovaru, Škabrnji i Srebrenici, javni spisatelji i promotori ideje velikog zločinca su se prihvatili pera i uporno nam objašnjavali da je vrijeme diktature bilo daleko bolje, ljepše i ugodnije.

Zahvaljujući lopovlucima, kriminalu i nesposobnosti svih vlada od rata do sada to sjeme laži je padalo na plodno tlo i malo pomalo se počeli širiti kao duhovni i politički korov, korov koji je obuhvatio čitav javni prostor tako duboko da se slobodan čovjek nekada osjeti ugroženim ako počne kritizirati ta komunističko jugoslavenska vremena.

Niti jedan jedini relevantni političar nije u javnoj raspravi ikada pokazao hrabrosti da javno, nedvosmisleno i bez ustručavanja ukaže na istinu i bit Titove diktature, na činjenicu da je ona bila brutalna, da je ona bila ekonomski promašena, da je ona nacionalno bila neprihvatljiva jer se Tito primarno borio za komunističku vlast, osobni probitak i odražvanje Jugoslavije kao države, a ne Hrvatske.

No srećom Hrvatska nije otok, hrvatski polupismeni novinari nisu jedini, a ni hrvatski navodni intelektualci nisu posebno ukorijenjeni u europskom prostoru pa je malo pomalo i Hrvatsku dohvatio val razrješavanja veze s poviješću komunističke diktature i zločinca Tita.

Urušavanje ideje o Titu kao povijesno pozitivnoj osobi je započelo Perkovićem, a nastavilo se ovih dana kad je nova predsjednica smogla snage i uklonila poprsje tog komunističkog zločinca iz svojega ureda.

Da je ona predsjednica neke demokratski stabilne države ovaj potez bi bio protumačen kao zakašnjela obveza iz humanističko higijenskih razloga, ali u Hrvatskoj je on dočekan na nož i pokazao je svu tragediju hrvatske javne rasprave, svu dubinu komunističke indoktrinacije i svu bijedu hrvatske inteligencije.

Iz svih rupa su iskočili navodno slobodni intelektualci, političari i osobe iz javnosti koje su se potrudile da svim silama pronađu opravdanje za ostanak zločinčevog poprsja u uredu demokratski izabrane predsjednice.

Pri tomu se ti zagovornici pupčane veze s komunističko jugoslavenskom prošlošću ne libe niti najvećih logičkih akrobacija pa u ime budućnosti traže da Tito ostane kao simbol. Čega? Navodnog antifašizma ili Jugoslavije koje navodno više nema u glavama tih istih zagovornika?

Najveći broj tih zagovornika je dosadašnjim prilozima demokraciji i humanizmu pokazao da osim demokracije mrzi i ne podnosi prije svega Franju Tuđmana, ali je u opravdavanju svojeg nebuloznog zahtjeva za ostavljanjem Tita na Pantovčaku kao argument i saveznika uzeo baš Franju Tuđmana. Koje li perverzije kad su tuđmanomrzitelji odlučili baš njega uzeti da im bude saveznik.

Na njihovu žalost mnogi istinski humanisti nemaju problema da Tuđmana ne smatraju Bogom pa je taj argument više smiješan nego učinkovit. Očito je micanje zločinčeva poprsja toliko duboko pogodilo jugocrvene fašiste da su spremni surađivati i sa samim vragom da bi spasili Tita.

Zašto su hrvatski jugofili i crveni fašisti tako gromoglasni, tako jadni i tako brutalni kad se radi o Titu?

Očito je Tito njihovo božanstvo, on je njihov jugoslavenski Bog, osoba koja je njima i njihovim roditeljima omogućila da budu elite, da vladaju životom i smrću. Tito je za njih identifikacijska i povezna figura, osoba na koju se uvijek mogu pozivati kad požele biti veliki, nadmoćni i nepobjedivi jer Tito je za njih sve ono što maloj djeci čini otac. On je neustrašivi vojskovođa, neumoljivi osvetnik, neodoljivi ljubavnik i osoba kojoj je na sprovod došao čitav svijet.

Nestankom Tita iz javnog prostora umire i njihov Bog, umire njihova neupitnost u javnom prostoru, umire njihova još neprežaljena ideja Jugoslavije i javno celebriranog navodnog blagostanja u državi koja je imala najviše makadamskih puteva, najveći broj političkih ubojstava, inflaciju od nekoliko tisuća posto i pola naroda izvan države na radno robovlasničkom služenju u zemljama zapadne Europe. No u takvoj i toj državi su oni bili Bogovi, oni su vladali kao što u Hitlerovom Reichu njegovi poklonici i elite bijahu sretni vladari.

Njihova bol je ogromna jer je svježa. Mnogi Hrvati su preboljeli nestanak i smrt svojih najmilijih koje je Tito i njegova partizanska okupacijska vojska poubijala. Bilo je to davno pa smo već prešli u fazu duhovnog mira, suze su odavno zatomljene i postale su samo želja da kad tad i taj zločinac nestane iz javnog prostora.

No oni, crveni fašisti i jugoslaveni, kojih naravno više nema, su mislili da su ipak uspjeli pomoću medija i narodne gluposti spasiti tu svoju tvorevinu koja nas je koštala dva krvava rata, da su uspjeli svojim lažima i krivotvorinama prebroditi krizu i prebaciti se u novo demokratsko doba.

Pomislili su da je najgore prošlo i da je Tito i Jugoslavija postao dio hrvatskog političkog identiteta. Kočija za prebacivanje Tita iz kaljuže zločina i diktature u novu svijest naroda je bio i ostao njihovo prisvojeno pravo na ekskluzivni antifašizam kojega oni celebriraju kao čisti fašizam.

Pomislili su da im je konačno uspjelo, da nema više šanse da ga se konačno stavi tamo gdje mu je mjesto: među najveće zločince u svijetu.

Pomislili su da će njihova pupčana vrpca s prošlošću biti održana ako govore o budućnosti u kojoj njemu pripada počasno mjesto jer bez njega ne bi bilo ni Hrvatske. Ta logička perverzija je u javnom prostoru postala mantra nasuprot činjenicama.

Tito nije stvarao niti stvorio Hrvatsku nego upravo suprotno, Tito je stvarao i stvorio Jugoslaviju iz koje smo izišli krvavim ratom. Ali oni uporno ponavljaju da je on hrvatski velikan i da je on osnovica za hrvatsku državu. U nekoj normalnijoj državi bi pisce ovakvih tvrdnji poslali psihijatru, a kod nas ih šalju glavnnim urednicima da dobiju još jedan bonus za svoje nebuloze.

I taman kad su pomislili da je nastupilo vrijeme redizajna, vrijeme povratka ovog diktatora u srca i knjige, došlo je otrježnjenje u obliku malog šamara, nedovoljnog da ih osvijesti, ali dovoljnog da im pokaže da se vremena mijenjaju i da da u demokratskoj državi ozbiljan čovjek i političar ne može diktatora i zločinca navoditi kao velikana.

Njihovo srce upravo puca od tuge, najrađe bi si rezali vene ili opet ubijali kao 45., ali smrt ideologija zla je isto tako neumoljiva, ona odnosi lažne bogove i ipak dovodi svijet u neku vrstu logičke i moralne harmonije.

Kad prebole svoje prve krike i suze možda i naši ljevičari shvate da je dobro da se okrenemo budućnosti u kojoj će činjenice imati veću važnost od ideologija zla i njihovih glavnih aktera.

Foto: Arhiv MP